Gortan-Bazovica

Građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (drugi dio)

S proljeća 1937. u Sarajevu postoje udruženja: bankovnih službenika - Vuka Karadžića 1, četnika - Despića bb, dobrovoljaca - Prestolonasljedika Petra bb, gostioničara - Vuka Karadžića 1, imaoca štamparskih preduzeća na području Zanatske komore u Sarajevu (adresa izostavljena), inžinjera i arhitekata - Dositejeva bb, invalida - zgrada Banske uprave, intelektualnih i manuelnih ruskih radnika - Skenderija bb, jug. emigranata "Gortan-Bazovica" (adresa izostavljena), jug. domaćica - Preradovićeva bb, jug. nac. željezničara - Kraljice Marije bb, ljekara - Štrosmajerova bb, "Krajišnik" - Aleksandrova bb, novinara - sekcija Sarajevo (adresa izostavljena), penzionera - Vrazova 8, rez. oficira i ratnika - Kralja Petra bb, sudija - Pravosudna palača, trgovaca - Sime Milutinovića 7, ugostitelja - Jeftanovićeva 3, učitelja - Fra Jukića bb, zanatlija - Sime Milutinovića bb, zemljoradnika - Obala vojvode Stepe bb.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Udruženje jugoslavenskih emigranata "Gortan-Bazovica" sastajalo se subotom popodne u Hotelu Pošta, a u izvanrednim prilikama, konspirativno po stanovima i kućama svojih članova. "Gortan-Bazovicu" osnovali su sarajevski Slovenci rođeni u Primorskoj, Julijskoj krajini, Trstu i Istri, u krajevima koji su nakon 1918. i 1921. pripali Kraljevini Italiji, čime je namireno njezino pristajanje uz sile Antante. Franjo Rejc, zavičajan u Kneži kod Tolmina, bio je jedan od osnivača, povremeni tajnik, zapisničar i čuvar arhiva. Društvo je neformalno bilo povezano s TIGR-om, slovensko-hrvatskom revolucionarnom organizacijom čiji su se članovi različitim, pa i terorističkim metodama borili protiv talijanske okupacije. (U današnjoj Sloveniji tigrovce će rado spominjati kao prve borce protiv fašizma u Europi, što je, dakako, blizu istini, premda su se razlozi njihove borbe više ticali Versajskih ugovora nego fašizma...). Članovi Udruženja jugoslavenskih emigranata "Gortan-Bazovica" osim što su se organizirali oko vlastitih identiteta, onako kako to čine svi emigranti i prognanici, stvorivši svoj mali birtijski krug unutar kojeg će skrbiti za svoje slovenstvo, razmjenjivati knjige i časopise, i voditi sitne razgovore, vodili su brigu, koliko god su to bili u stanju, o drugovima i zemljacima koji su bili po talijanskim zatvorima ili su širom Kraljevine živjeli u teškom siromaštvu, kao izbjeglice koje nikome nisu potrebne.

Vlasti su tolerirale "Gortan-Bazovicu", kao i neka druga istarska i primorska društva širom zemlje, a povremeno bi ih, u razdobljima zahlađenja odnosa s Italijom, otvoreno pomagale i koristile u političkoj propagandi. U takva su vremena objavljivane brošure i knjižice o jugoslavenskom pravu na Istru, o egzodusu domaćeg stanovništva pod talijanskim pritiskom i o patnjama ljudi pod talijanskom vlašću. Kada se danas čitaju, ti tekstovi odišu nacionalnim romantizmom, kultnom žrtve, domoljubnim hrvatskim i slovenskim martirstvom, kao da i nisu pisani u karađorđevićevskoj kraljevini, nego u nekoj samosažaljivoj nacionalističkoj Sloveniji i Hrvatskoj.

Godine 1937. na vlasti je Jugoslavenska radikalna zajednica - koju njezini oponenti, ali i poklonici često zovu Jereza - s Milanom Stojadinovićem kao predsjednikom vlade. Iako se za njega govorilo da je britanski čovjek, što kao vješt ekonomist i sveučilišni profesor, i jeste bio, pa je britanski kapital ušao u privredno opustošenu i zaostalu zemlju, u političkom smislu Stojadinović je djelovao kao klerofašist. S lijeve strane mu je sjedio Slovenac Anton Korošec, tvrdi klerikalac, s desne Mehmed Spaho, muslimanski vođa i emancipator. Godinu dana ranije uspostavio je konkordat s Vatikanom, ne obazirući se na protivljenja Srpske pravoslavne crkve, čime je Katolička crkva dovedena u privilegiran položaj u državi. Zauzvrat, Vatikan je prihvatio da kraljevska kuća suodlučuje u crkvenim poslovima i imenovanjima. Nakon smrti nadbiskupa Antona Bauera, 7. prosinca 1937. prethodni biskup - koadjutor, tridesetdevetogodišnji Alojzije Stepinac imenovan je za zagrebačkog nadbiskupa. Dvor je iz simboličkih razloga imao velikih simpatija prema mladom vladiki: kao austrougarski vojnik, ranjen u bici na rijeci Piave, Stepinac bježi iz talijanskog zarobljeništva i kao dobrovoljac priključuje se Srpskoj vojsci, ratuje na Solunskom frontu i stječe čin potporučnika Srpske, kasnije Jugoslavenske kraljevske vojske. 

Kako je udruženje emigranata Gortan-Bazovica izašlo na zao glas

Još prije toga, 1. travnja 1937, Stojadinović je nakon tajnih pregovora, potpisao sporazum s talijanskim ministrom za vanjske poslove Galeazzom Cianom. Time je uspostavljeno savezništvo s Italijom, i stvorene su osnove za priključenje Kraljevine Jugoslavije nekome budućem fašističkom bloku, ali što je bilo još i važnije - ustašama je posječena grana na kojoj su sjedili. Raspušteni su svi njihovi logori u Italiji, a Mussolini se strateški odrekao prijateljstva s Antom Pavelićem. Bio je to veliki, istina privremeni, uspjeh Stojadinovićeve politike, jer je u prethodna doba Italija bila glavni sponzor ustaških terorista, koji su Mussoliniju u budućnosti mogli osigurati teritorijalne pretenzije na istočnim obalama Jadrana.

U ideološkom smislu, Stojadinović je bio zanimljiva figura, nekakva čudna kombinacija Antonia Salazara i Francisca Franca, ali mnogo obrazovaniji od obojice. Bio je jugoslavenski unitarist, ali je značajno redefinirao Aleksadrovu dogmu o Jugoslavenima kao jednom narodu sastavljenom od tri plemena. Za Stojadinovića Jugoslaveni su jedan narod od tri imena. Kao ekonomist i poklisar engleskog kapitala, Stojadinović je bio čovjek bez osobnih ideala. Politiku je doživljavao kao sredstvo za ostvarenje privrednih i ekonomskih ciljeva. Tako je i prihvatio fašističke ceremonijale i dio ikonografije: na predizbornim skupovima su mu skandirali vođa, vođa... a on je masi uzvraćao uzdignutom desnicom. Nije to bio fašistički pozdrav, kao što ni njegova izdignuta figura nije bila posveta Mussoliniju. Stojadinović je pomno pratio na što mase reagiraju, i to je koristio, iako je, baš poput Salazara, bio vrlo nestrastven čovjek.

Tako je u proljeće 1937, nakon sporazuma s grofom Cianom Udruženje jugoslavenskih emigranata Gortan-Bazovica izašlo na zao glas. Neki su članovi privođeni na razgovore u policiju, Franjo Rejc smrtno se uplašio - nikad ga takvoga njegovi u kući nisu vidjeli, ali društvo na kraju nije zabranjeno. Vjerojatno je zaključeno da grupica slovenskih i istarskih čudaka, uglavnom nižih poštanskih i željezničkih činovnika, ne može ugroziti odnose dviju kraljevina. Osim toga, politika  bi se mogla još jednom preokrenuti, pa da im takvi opet zatrebaju...

...od duboke mračne provincije ponovo smo postajali svijet. 

Tokom ljeta sastanci društva nisu održavani, a onda su se od rujna opet počeli sastajati u Hotelu Pošta. Igrali su preferans, razgovarali o pčelarstvu, sve ispotiha izgovarajući zabranjena slovenska imena sela i gradića iz kojih su potekli, ali niti su spominjali policijska isljeđivanja, niti su razgovarali o politici. Ne samo da Sporazum Ciano-Stojadinović nije nikada spomenut, nego se nije izgovaralo ni ime predsjednika vlade. Ranije se znalo što koji misli - bilo je među njima i radikala i pomirbenjaka, onih koji bi pucali na karabinjere, kao što su to učinili drugovi u selu Bazovica iznad Trsta, i onih koji bi se mirili s Talijanima i nisu tražili ništa više nego da uz talijanska imena njih varoši i sela stoje i table sa slovenskim imenima - ali nakon što je vlast stisnula svoju čeličnu pesnici, ili, manje dramatično govoreći, nakon što je "Gortan-Bazovica" izašla na zao glas, više nitko nije govorio o onome što misli o stvari oko koje su se i okupili. Kao pravi emigranti, bilo gdje na svijetu, i oni su slagali karte, razmjenjivali vlažne i tople poglede, pune razumijevanja, i izgovarali riječi jezika koji više ne razumije nitko na svijetu, jezika samoće, tuge i napuštenosti. 

Prilike se neće značajno promijeniti sve do pred Drugi svjetski rat, jer se neće mijenjati ni državna politika prema Italiji. U veljači 1939, nakon gubitka podrške namjesnika kneza Pavla, pala je vlada Milana Stojadinovića. Dogodilo se to u posljednji trenutak, jer su i Stojadinović i Pavle među narodom u Kraljevini, a pogotovo kod Srba, izgubili svu podršku. Osim što je Stojadinovićeva politika bila neprihvatljiva većinskog, tradicionalnom i patrijarhalnom srpskom i srbijanskom svijetu, jer se okružio katoličkim klerikalcima i povlađivao je Vatikanu, vodio profašističku politiku i služio Englezima, te bio, kao i svi Karađorđevići, žestok antikomunist, i on i Pavle bili su lišeni osobnog šarma, ali i svake narodne crte u karakteru. Naprosto, kao da nisu bili Srbi. U seljačkoj zemlji takvo što nije se praštalo ni prihvaćalo, čak ni ako je kamuflirano u populističku politiku vođe i ducea. 

Kada je princ Pavle sastavljanje nove vlade povjerio Dragiši Cvetkoviću, ostalo je još šest mjeseci do početka Drugoga svjetskog rata. U Sarajevu se nisu previše osjećala zbivanja u velikom svijetu, policija je radila svoj posao, ljudi su slušali radio, posao je cvao Jerku Fabianiju, majstoru za popravak svih mogućih radioaparata, rat se približavao, slušatelji radija su ga se plašili, kao što se svaki pametan čovjek boji rata, ali je u tom nastupajućem ratu najednom bilo i nečega privlačnog: od duboke mračne provincije ponovo smo postajali svijet. 

Nema Boga u tuđini, nema Boga u progonstvu. 

Kada bi zamišljali predstojeće bitke, a nakon Stojadinovićevog pada i postupnog kvarenja odnosa s Italijom - što se moglo naslutiti između riječi, pažljivim slušanjem različitih radiostanica, od Beograda i Londona do Moskve i Pariza, članovi Udruženja jugoslavenskih emigranata oprezno su počeli razgovarati i o tome, pretpostavljali su da bi sve moglo izgledati kao što je bilo za Velikog rata. Mobilizacijski pozivi, paktovi koji se razvrgnu nabrzinu, usred prvih velikih bitaka, mnogo uzaludnih smrti, i na kraju mir. 

Ali na kojoj ćemo strani biti mi? I tko smo uopće mi? Uz rijetke izuzetke, članovi Udruženja bili su integralni Jugoslaveni, skloniji Srbima nego Hrvatima, ali krajnje neraspoloženi prema Antonu Korošecu i njegovim bogomoljcima. Zapravo, među onima koji su redovno dolazili na sastanke u Hotelu Pošta, ali i drugima koji bi se pojavljivali samo u formalnim prigodama, kada bi se društvo okupljalo u Napretkovoj palači, skoro da i nije bilo vjernika. Njihove crkve ostale su na Krasu i u Primorskoj, u zaleđu Trsta i u Bazovici, gdje je junačkom smrću pao veliki njihov rojak Vladimir Gortan. Nema Boga u tuđini, nema Boga u progonstvu. Njihov je Bog bio slučajnost u igri preferansa.

Nisu bili ni komunisti. Pripadali su izumirućoj habsburškoj činovničkoj klasi, poštanski namještenici, željezničari i općinski pisari, nosili su uredno građansko odijelo, dobar sat za cijeli život i nalivpero, zataknuto u unutrašnjem džepu sakoa, medaljon za sreću, sa sličicom mjesnoga sveca i nejasnu uspomenu u srcu na domaju za koju bi život dali, ali nisu brinuli za svjetsku revoluciju i interese međunarodnog proletarijata, za Lenjina, Staljina i gladne ukrajinske seljake, za Internacionalu i za Pavla Korčagina i jabuke koje se u posljednjem trenutku rasipaju po peronu. Bili su malograđani velikog srca, brižni oko obitelji učili su svoje malene sinove i kćeri slovenskom jeziku, tako što su im čitali reportaže iz lista Slovenec, jedinih novina na slovenskom koje su stizale u Sarajevo.

Članovi "Gortan-Bazovice", čija imena ne pamti nijedna nacionalna historija, a polako ih zaboravljaju i porodične povijesti, okupljali su se u Hotelu Pošta sve do travnja 1941, kada su zabranjena sva udruženja iz Almanaha- Adresara grada Sarajeva za 1937. godinu, koji je izdalo, također zabranjeno, Humano društvo "Sirotinjski hljeb". 

Najuzbudljivije su one povijesti koje više nikome ne pripadaju. 

Tada se, 1941. godine, jedna povijest pretopila u drugu. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske, one ustaše kojih je načas uzdrmao dogovor Stojadinović-Ciano, započinju s progonom Slovenaca i Istrana po Sarajevu i Bosni. Neki su odvedeni u logore ili ubijeni, drugi su umakli prema Srbiji, treći su kliznuli iz jednoga u drugi identitet, pa su načas postali - Hrvati. Franjo Rejc rodio se u Travniku, njemački je govorio kao oba svoja materinja jezika, bio je oženjen u njemačku kuću, i lako mu je bilo da sljedeće četiri godine igra ulogu Hrvata. Uostalom, bio je on iznad svega - željezničar.  

Milan Stojadinović, koji se igrom sudbine upleo u priču o sarajevskim Slovencima, premda nije znao ni da oni postoje, u rano proljeće 1941. našao se u kućnom zatvoru u Beogradu. Ne zna se tko ga je i zašto pritvorio, obavještajni dokumenti iz tog vremena nikoga ne zanimaju, ili naprosto ne postoje, ali se kroz službenu povijest provlačila logična pretpostavka da je uhićen na zahtjev Britanaca. Tri tjedna pred njemački napad na Jugoslaviju, 18. ožujka 1941. deportiran je u Grčku, a iz Grčke na Mauricijus, otok u Indijskom oceanu, budući naširoko poznatu turističku destinaciju, i tamo je bio u nekoj vrsti britanskoga zarobljeništva. 

Nakon završetka rata emigrirao je u Argentinu. U Buenos Airesu piše i uređuje ekonomske časopise, blizak je generalu Juanu Peronu i njegovoj korporativnoj političkoj koncepciji, nekoj vrsti latinoameričkog fašizma. Godine 1954. zbližava se s Antom Pavelićem i sklapa načelni dogovor o razbijanju Jugoslavije. Ostaju u prijateljskim odnosima. Umire u Buenos Airesu 24. listopada 1961, u sedamdeset trećoj godini života.

Nakon 1945. Istra i značajan dio teritorija s kojih su potjecali članovi Udruženja jugoslavenskih emigranata "Gortan-Bazovica", Primorska, Kras i Goriška brda, postala su dijelom nove Jugoslavije, ali se o slovenskim borcima protiv fašizma, o djelovanju TIGR-a i o slovensko-hrvatskom iredentizmu dvadesetih i tridesetih godina nije nikada govorilo. Iz kojekakvih razloga njihova se žrtva nije mogla uklopiti u mitologiju nove socijalističke Jugoslavije. Tako je i "Gortan-Bazovica" u Sarajevu zauvijek zaboravljen. Najuzbudljivije su one povijesti koje više nikome ne pripadaju. 

Franjo Rejc do kraja života s nostalgijom je pripovijedao o konspirativnim sastancima s kartanjem u Hotelu Pošta. Iza svake istinske nostalgije naslućuje se velika pripovijest. Tako je dječak zapamtio ton njegove priče, iako je detalje zaboravio. Priču je lako izmisliti ako se ima ton.