Abdulaha efendije Kaukčije ili Logavina

Pedžušembe, dušembe

Ulici je naziv Abdulaha efendije Kaukčije, ali svi je zovemo kratko - Logavina. No, kada dođe netko sa strane, i pita za ime ulice, kažemo mu kako i jest: Abdulaha efendije Kaukčije, ili kako još ponegdje piše, a preuzetnije i čudnije zvuči: Kaukčije Abdulah efendije. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Novu 1983. dočekujemo prvi vrhu Logavine, u širokom, prostranom stanu jednoga druga iz razrednog odjeljenja grčki/latinski. Na doček dolazi i neki njegov rođak iz Beograda. Kada ga sa željezničke stanice naziva, rođak govori da je zaboravio ime ulice, pita što da kaže taksisti, Aleksandar mu odgovara: Abdulaha efendije Kaukčije, broj taj i taj. Poslije nam priča da je upravo tako i rekao, ali da ga je taksist zbunio. Rekao je: dobro, Logavina! Nije Logavina, nego Abdulaha efendije Kaukčije, odgovarao je Beograđanin, sve s onim pogrešnim naglascima, kada se Abdulah sav stisne u Ab, i stropošta se u dulah, umjesto da se, kako i treba, uspne uz Ab, da bi se dugo razvijao u dulah... Ali taksist, bit će nije ni čuo te njegove naglaske, nego je samo ponovio svoje: dobro, Logavina. I mali Beograđanin je zašutio. Poslije pita Aleksandra: zašto mi ne reče da mu kažem to Logavina! Zato što bi se pravio da ne zna koja je to ulica. Običaj je da mušterija kaže: Abdualah efendije Kaukčije, a da taksist odgovara Logavina! Drukčije ne ide. 

I rođak je povjerovao. Tako su se među gostima stvarale legende o Sarajevu.

Bila je to duga uzbrdna ulica, jedna od onih koje su spajale i u sebi sadržavale različite epohe povijesti grada. Izvirala je iz austrijskoga, francjozefovskog Sarajeva, koje se u to vrijeme, premda prašnjavih fasada, nagaravljenih višedesetljetnim dimom i smogom, nije pretjerano razlikovalo od doba kada je njime kročio Gavrilo Princip s pištoljem u džepu i vjerom da će učiniti pravu stvar ako ustrijeli careva nećaka, koji bi uskoro i sam mogao postati car; koji korak dalje uz Logavinu, s desne bi se strane ukazala stanica milicije, inače vrlo zloglasna, gdje su, kako se pričalo, na degenek privodili tramvajske džeparoše i kradljivce iz samoposluga; a još nekoliko koraka dalje, barem u snovima i sjećanjima to je samo nekoliko koraka, i već bi iz socijalističke epohe u kojoj je sagrađena stanica milicije zakoračio u turska vremena; blago naherene i iskrivljene kuće, kao da su sagrađene od plastelina, obijeljenih neravnih fasada, s doksatima, pendžerima, demirlucima i unutrašnjim avlijama, skromno ali skladno održavane, u duhu jedne prošle epohe, te su kuće zorno govorile da u njima, još uvijek, žive djeca, unuci, čukununuci  i čukunčukununuci onih koji su ih takve gradili, i da je još uvijek živo otomansko Sarajevo u porodičnim pričama i identitetima, po kućama i njihovim fasadama.

Skoro na samom vrhu Logavine, gore tamo pod nebom, bila je džamija, na uglu ulice, na džamijskom podzidu bila je nekad davno česma, koju je narod zvao Feredžuša. Priču o njoj zapisao je Vlajko Palavestra u Legendama iz starog Sarajeva, a onda ti je i ispričao jednoga subotnjeg popodneva u Zemaljskom muzeju, dok si čekao majku koja je radila u muzeju kao šefica računovodstva, i upravo je dovršavala šestomjesečni obračun. Vlajko Palavestra bio je tih gospodin, jedva bi ga se čulo, a pripovijedao je kao što voda teče, bez zapinjanja, birkanja riječi i premišljanja, pripovijedao je kao da odavno unaprijed zna kraj svake od svojih priča. A zapravo je i znao.

Po mahalama oko Logavina sokaka početkom sedamnaestog stoljeća živjela je, uglavnom, muslimanska sirotinja. Tako i jedan telal, pusti siromašak, a dobar. Imao istu takvu ženu, dobru, mirnu, nevidljivu, koja nikada ništa nije poželjela. Želja će sirota nagoniti u nesreću. Zato ništa nije poželjela, a ne zato što je bila bez mašte. Sve do jednom, kad mu reče da joj je grdna tuga što nema feredžu kao druge žene, da se njome ogrne kad na ulicu izlazi. Muž joj ništa ne odgovori, samo mu se neka težina i tegoba spusti na ramena, i učini ga još manjim i nemoćnijim. Ne bi tako bilo da nije volio svoju ženu. Da je nije volio, izvikao bi se na nju, ili bi jednostavno zaboravio na njenu prvu i posljednju životnu želju. Umjesto toga, potajice pođe skupljati novac, i sve paru po paru, nakon duga vremena dovoljno bi da se može kupiti dobra feredža. 

- Evo ti pare, pa si idi kupi feredžu.

Njoj drago, ali neće: 

- Znaš, u našoj mahali nigdje nema česme, pa vodu valja izdaleka potezati. Nego, napravi ti nama pored kuće česmu, a feredžu ćemo kupiti kad mognemo.

Ljudi čuše i upamtiše, pa česmu nazvaše Feredžuša.

Tako je nastala legenda, koja kao i sve druge legende može, a i ne mora biti istinita. Čudo biva ako je legenda istinita. Lakše je svijetu ako nije. Profesor Palavestra nije se ni bavio time koja priča jest, a koja nije istinita. Zanimale su ga priče, one koje su u glavi i u sjećanjima ljudi, i od kojih je načinjeno cijelo jedno Sarajevo, jedan ispripovijedani plan grada, pa ih je slušao od ljudi, zapisivao, prepisivao iz starih knjiga, i nepogrešivo pronalazio i odbacivao uljeze. Jer se uz svaku veliku usmenu naraciju hvataju uljezi, nepripadajuće i strane priče, kojima pripovjedač namiri ono što je zaboravio, ili, što je još mnogo češće, takvim pričama on nastoji nadoknaditi manjak dara za priču i pričanje. Zato je važno da sve priče budu zapisane, jer tada se može i zaboravljati, i nanovo izmišljati, i popravljati ono što je od Boga ili prirode postavljeno da bude takvo kakvo jest.  

Česma Feredžuša sagrađena je, kako se pretpostavlja, 1624. ili 1625. Voda iz  nje tekla je do 1933, kada je zazidana prilikom obnove džamije, a s njom i natpis o obnovi česme iz 1773. U to vrijeme prošlost u Sarajevu bila je živa, pa nije ni bilo svijesti o prošlosti i o potrebi njenog čuvanja.

Džamija pri vrhu Logavine, mala, lijepa i skladna, nosi ime Hadži Hasana Buzadžije. U toj je džamiji, saznajemo iz njegova slavna ljetopisa, kao imam služio Mula Mustafa Bašeskija. Ona ime nosi po nekom Hasanu, koji je, pričaju ljudi, živio u Logavinoj, silazio u grad, prodavao bozu po čaršiji, i bio, kao i sve bozadžije, siromašan, skroman i priprost čovjek, sve dok mu jedne noću u san ne dođe Glas, koji mu naredi da gradi džamiju. Ali kako ću, čudio se Hasan u svom snu, kad imam samo bozu i hanumu.

Od tog jutra Hasanu krenu kao nikad. Gdje god se okrene, na koju god stranu pođe, svi traže bozu. A i ljeto bi nekakvo takvo, suho i vrelo, da gazde po ćepencima žeđaju, i dugo do u jesen potraja njihova žeđ. I bogme skupi se u Hasana novca, od kojeg bi se lijepo moglo živjeti, kuću graditi, potražiti neku drugu sudbinu mimo bozadžijske. Ali ni njemu ni hanumi nije ni na pamet palo da takovo što učine. U snu bi rečeno čemu da posluže novci.

Kad ih je bilo dosta, reče Hasanu hanuma neka pođe na Ćabu i neka gajtanom izmjeri Bejtullah. Koliki je Bejtullah, neka tolika bude i džamija. Ni prevelika, ni premalena, nego onolika kolika treba jednoj sirotinjskoj mahali.

Lijep je put od ljubavi do općeg dobra

Na kraju sve bi tako kako je i rečeno. Niknu džamija, a pri njoj i ime Hasana Buzadžije, da se u svim vremenima pamti.

Ima ih koji vjeruju da je Hasan sagradio i česmu, jer da mu je Glas tako rekao kada je nakon dovršetka džamije poželio hanumi od preostalog novca kupiti feredžu, ali za priču to nikako ne bi bilo dobro. Bolje da se govori o dvojici siromaha, bozadžiji i telalu, nego da samo jednome tolika i takva obaveza padne na pleća. Teško bi bilo objasniti zašto Glas ne dopušta siromahu da ženi kupi feredžu, nego ga tjera da i zadnju paru troši za opće dobro. Takvo dobro više i ne bi bilo dobro, ako podrazumijeva toliku uskratu. Bolje će biti da se druga hanuma odrekla feredže, koju joj je njezin čovjek iz čiste ljubavi htio kupiti. Lijep je put od ljubavi do općeg dobra.

Istina, koja se još uvijek može provjeriti u arhivima, kaže da je džamija podignuta 1585, punih četrdeset godina prije česme. Ali istina je suha i prazna, istinu je teško raspričati, to znaju samo veliki pisci, narod to nikad ne umije, tako da istina ode negdje mimo legendi o gradu. Istinsko Sarajevo ne bi sebe u legendi ni prepoznalo, nego bi jedno pokraj drugoga dva Sarajeva prošla, i stoput bi se mimoišla i očešala u prolazu, a da jedno o drugome ništa ne saznaju. Bolje je što je tako, jer Sarajevo je mimo legendi i sjećanja, i mimo svojih zanijemjelih i obraslih grobova, proklet grad.

Bit će da je njegovo prokletstvo u vodi.

Sirotinja se slabo prala, mimo onog što joj bi molitvom određeno. A oni bolje stojeći prali su se, uglavnom, u zajednici. Takvo je bilo vrijeme. Objedovalo se u porodičnom miru i samoći, u aščinice je zalazio samo onaj koji nije imao svoga ili je bio na putu, ali se kupalo u širem društvu. Muškarci su u hamam išli da čuju šta ima novo u čaršiji, kako čiji ugled stoji, i koliko će još ovo ovako. Što je to ovo i kako je to ovako ne bi se govorilo u strahu od vlasti i njezinih uhoda, koji je u ovome gradu jednako postojao od dana njegova davnog nastanka, pa sve do kraja vremena. Vlast i jest zato da bi čovjekov strah imao društvenu mjeru i smisao.

Hamami, banje, javne kupaonice bile su kafane onodobnog Sarajeva. U njima bi se čulo sve ono što se trebalo čuti, a saznalo bi se i ono neizrečeno i neizgovoreno.

U gradu je krajem petnaestog vijeka živjelo sedam tisuća ljudi, uz dva javna kupatila. Stotinjak godina kasnije, u doba najveće turske moći, kada se Sarajevo već uzveralo uza sve i danas znane svoje strmine, i kada je Logavin sokak bio već onakav kakvim ga danas znamo - samo što još nije bilo stanice milicije - grad je bio dvostruko veći, ali je kupatila već bilo sedam. Svi ti hamami, bilježi Hamdija Kreševljaković u znanstvenom radu "Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916)", bili su za ono doba monumentalne građevine, koje bi prve primjećivali strani putnici koji su prolazili kroz Sarajevo. U sljedećem, sedamnaestom stoljeću, kada imperij započinje svoje dugo propadanje, a bogatije građanstvo ulazi u fazu dekadencije, koja će tokom stoljeća ostati njegova temeljna kulturna i identitarna karakteristika, istovremeno ga vodeći prema izumiranju i prema europskome zapadu, masovno se pojavljuju privatna kupatila. Ovako o tome 1660. piše Evlija Čelebija: "Kućnih banja ima 670. U svakoj je kući određena jedna soba za banju. Naročito su po velikim aginskim kućama banje sasvim uredne. Kod odabranih ljudi, koji su me pozivali na musafirluk, ulazio sam u kućne banje, i jako su mi se dopale."

Je li u Logavinom sokaku bilo ijedne od tih 670 Čelebijinih sarajevskih banja?

Teško. Ali zato su na svakome značajnijem uglu, na svakoj raskrsnici, bile česme, odakle su i jedni i drugi - sirotinja sama sebi, a sluge bogatima - donosili vodu. Koja je, kao i u katoličkom Rimu, bila besplatna. Voda je javno dobro, pripada svakome čovjeku, i nikoga se ne smije moriti žeđu: tako je bilo i kod muslimana i kod kršćana. 

Hamdija Kreševljaković zabilježio je praznovjerice vezane za hamame i kupatila, koje su bile žive još u njegovo vrijeme, kada je Sarajevo nakon Velikog rata opet imalo - dva javna kupatila. 

U narodu odvajkada biva vjerovanje da se na gorskim izvorima sakupljaju vile i druga slična stvorenja. Odatle je, bit će, rođeno i gradsko, sarajevsko vjerovanje da se noću u hamamima okupljaju džini i šejtani. Nastaju kad padne prvi mrak, razilaze se prije nego što s istoka zarudi. Ne daj Bože noću stupiti u hamam, lako ćeš stati na ograj, a što ćeš kad ograjišeš?

Bila dva prijatelja, obojica samci. Dogovore se da će sutra ujutro u hamam. Pa koji se prvi probudi, neka diže onog drugog. Sutradan, budi se jedan izasna, čuje lupu na vratima, odmah zna što je, oblači se i sprema za hamam. Kad dođoše tamo, vidi čudo: pun hamam svijeta, svi se kupaju, pa se tako okupaše i njih dvojica. Pri izlasku svaki mora skočiti u šadrvan, tako da tabanima udari u kube. To je, biva, novi običaj. Kad vidje da isto učini i njegov prijatelj, onaj što ga je jutros budio, shvati da su u pitanju šejtanska posla. I uhvati ga strah. Dok hodaju kući, ne progovara ni riječi, a onda da mu šutnja ne postane čudna, upita: koja li su doba? Na to njegov, biva, prijatelj, diže fenjer, tako da je rukom dohvatio vrh sahat kule. U to čovjek shvati da je sa šejtanom išao u hamam, i obeznani se od straha. Kada se probudio, nigdje nikog.

U ovu priču, veli Kreševljaković, vjerovali su u Sarajevu svi.

Ili druga priča, slična toj:

Dvojica prijatelja, jedan bi zguren, a drugi prav, opet samci, pođoše ranim jutrom u hamam, kad li tamo, mnogi svijet se kupa, pa se tako skidoše i okupaše i oni. Pa kad su se odmarali poslije kupanja, vide da su se svi oko njih uhvatili u kolo, pa pjevaju: Pedžušembe, dušembe, pedžušembe, dušembe... U to zapjeva i zgureni drugi, a kad ga čuše da i on pjeva, pristupe mu i rekoše neka se ispravi. I najednom - njemu biše prava leđa. A onog drugog što je bio vazda prav, zguriše kakav je bio on. I tako odoše obratno nego što su došli, i izađoše, a vani mrkla noć. Tu shvatiše da su udarili na džine. 

Kreševljaković spominje i jedno drukčije vjerovanje u vezi hadži Hasana Buzadžije. Preskače onu priču o Glasu, i o velikom bozadžijinom sirotinjstvu, pa kaže da je jedne noći netko zalupao na Hasanova vrata. Kad on upita koje, čovjek mu govori neka se isti tren diže, neka napuni kablice svom bozom koju ima, i neka je odmah donese u Gazi Husrev-begov hamam. Hasanu ništa ne bi čudno, niti se izasna sjeti da se noću ne valja vrzmati oko hamama, nego nali svu bozu, i ponese je tamo. Kad li tamo, ima što vidjeti: svaki gost u hamamu ima samo po jednu nosnicu, što je, to svi znaju, jasan znak po kojem prepoznaju džini. Kad je svu bozu istočio, zatraži da mu plate, a oni ga upute na svog starješinu. Ovaj neredi da mu se obje kablice do vrha napune pijeskom, i to mu je plaća! Ali neka dobro pazi da mu se ni zrno pijeska ne prospe. Pokunjen i žalostan, Hasan ode kući, odvuče sa sobom onaj pijesak, mnogo teži od boze. A kad se ujutro probudio, naredi ženi da prospe pijesak i nalije bozu, pa da idu u čaršiju. Žena tad vidje da u kantama nije pijesak, nego suho zlato.

Kako od sirotinje preko noći posta bogat, Hasan odluči da ide u Mekku i postane hadžija, a da zatim u znak zahvalnosti Bogu sagradi džamiju.

To je treća varijanta iste legende o džamiji i o česmi. Vjerojatno ih je bilo još, ali s vremenom su zaboravljene, iscurile su i minule onako kako minu sve nezapisane priče.

Pred novu 1983. ostala je samo ulica od dva imena, koja se izgovaraju svako u svoje vrijeme, onako kako određuje neki tajni i nezapisani gradski red, po kojemu se prepoznaju oni koji ovdje žive. Tim redom brane se od nezvanih gostiju i noćnih utvara, od onih koji bi preko reda osvajali ovaj grad, ne znajući da će on, kada za to dođe vrijeme, sam od sebe pasti i nestati kao san kojeg se sanjač više ne može sjetiti.