Limonov - Mala smrt velikog ljudskog otpada!

"Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih streljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.."

Izet Kiko Sarajlić

U vremenu opsade, zla, smrti...U vremenu kad su umjesto korone snajper, metak granata i krv palile grad Sarajevo...

Zlo je uvijek uljuđeno

A tamo, sa druge strane...

Tamo stoluje zlo koje bi da uništi Grad, sve u njemu, da ga opet zatre tako ranjenog, pa da ga raseli sve sa kostima ubijenih. I da, to zlo ima ime i prezime, ima lik i oblik. Ljudskom sličan.

Zapravo posve ljudski.

Eduard Limonov pomno bira okvire naočala. Vodi računa o sebi. Dijete iz Njižnjenovgordoske oblasti, iz onog, ne tako malog Dzeržinska, nigdje nije pristalo. Na koncu, grad je poznat samo po bojnim otrovima. Ni u Moskvi, ni u Njujorku, ni u Evropi...nigdje nema Eduarda.

Pa ipak, Amerika ga je odredila u pop-kulturnom svijetu. Birao je ovaj netalentovani klovn Eduard kad i gdje će se i sa kim susresti u Njujorku. Probrao je i na sebe sam stavio etiketu sovjetskog disidenta, pobjeguljje iz Harkova, koga navodno progoni KGB. Naravno, bila je to laž, ali veliki svijet ište velike laži.

Za njega će najbolje kazati veliki Solženjicin "mali je to kukac koji piše pornografiju". I odista, bio je to, Eduard Limonov. Nobelovac Solženjicin ga niti vido ne bi, da mu njujorška, opet ta njujorška scena, nije uprla prst i pitala ga, ko je taj vaš Slaven? 

E to đubre je u društvu ratnog zločinca Radovana Karadžića, jer je zločincu trebao svjetski alibi, to đubre Limonov je upuvacalo M-84 po gradu Sarajevu, po ljudima grada Sarajeva 1992.  Nemušto, a opet smrtonosno. Čini se da je ta njegova vojnička nesposobnost, tim opasnija bila po Sarajlije. Jer, došao je Eduard Limonov, nerealizovani umjtetnik, neraelizovani čovjek iznad grada, da se skupa sa četnicima igra svog nacizma.

I to mu je Radovan Karadžić omogućio!

Ko zna, bilo je u tom trenu na Trebeviću možda još viđenijih "umjetnika" od Limonova nesrećnog i zlog ali je baš njega BBC-jeva kamera "upucala" - za cijeli život.

Dolje djeca,, ljudi nesreća, jad i čemer, cijeli Grad, nestašica vode, redovi, redovi za sve, sa opcijom -Smrt u redu i "umjetnik" koji se igra sa oružjem i svojim "umjetničkim duhom" kuršumom po Sarajevu.

Human safari

Jadna bi to bila i patetična priča da dole u gradu zaista nema tih silnih ljudi koji od Limonovljevog "human safaria" ne ginu. A ginu!

"Sve je ovo naša zemlja", reći će krvolok Karadžić na engleskom jeziku pokazujući na Sarajevo s Trebevića. Na konstataciju Limonova kako u njemu ima dosta džamija, Karadžić eksplicitno objašnjava  kako su "u vrijeme islama oni Srbi koji nisu htjeli prihvatiti islam bili protjerani u planine".

Karadžić demonstariovno telefonira sa gondole trebevićke, spominje svoju ženju, a Limonov, Limonov gađa Sarajevo.

Eto, ostao je taj legendarni zlosretni snimak o hijeni rata, nerealizovanoj protuvi, čovjeku koji nikada nikome značiti neće, ostao je zapis kamere, ona boja i tonalitet i svjetlo koje će obilježiti SVE, sve od strijeljanja djece od strane Škorpiona, do brutalnog izvlačenja i preslagivanja leševa na Korićanskim stijenama. To je dokaz "in vivo", dokaz postojanja ZLA. 

A za zlo znaju Sarajlije!

Osjetile su i Limoniovljev prst na obaraču kao i godine opsade i hiljade smrt oko sebe.

"Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”, reći će snajpersita Vojske Republike Srpske, Dragan Šljivić, onaj koji je radio ono što je Limonov zamislio. Bez griže savjesti, bez imalo sramna, bez emocije koja bi pokvarila njegov ubilački mir.

A takav je bio Eduard Limonov. Smiren  Gospodin čovjek sa manirima, ljubljenik njujorških klubova u kojima je Lu Rid nastupao. Takav je to bio uglađenik.

Danas čitam, nikom neće nedostajati, ne ne radi se o tome. Nebitno je to!

O tome vam pričam!

Vi bi danas Eduarda Limonova primili na stan, slikali se sa njim, nekome zajednički selfi poslali, jer tako on izgleda, kao dobro očuvan starac iz susjedstva koji je biranim riječima pozdravljao komšiluk.

Crno ispod nokata nije za ratne zločince

Uostalom, tako izgleda svaki ratni zločinac. Čudno je to, ali nećete masovnom ratnom zločincu naći crno ispod nokata, doslovno. Limonovu nećete naći dlaku nakrivio očešljanu, niti kriv zub. 

Zločin je rijetko kad vulgaran.

Masovni, organzovan još rjeđe.

Potpisnik ovih redova je prije godinu dana promatrao zločinca Momčila Krajišnika u opskurnoj situaciji kada nema da plati ručak - preciznije svita mu se udaljila toliko daleko sa novčanikom da nije stigao uraditi ništa smisleno.  Konobar dolazi i daje ratnom zločincu umjesto računa olovku i papir - da se potpiše. Autogram smrti. Zločinac Krajišnik, isti onaj, o ironijo, koji je protjerao 150 hiljada Srba iz Sarajeva odbija olovku, uzima svoje zlatno nalivpero i potpisuje se lokalnom konobaru.

E sad zamislite koliko je "zlatni dečeko smrti" Eduard Limonov podijelio autograma, samo zbog ubijanja građana Sarajeva. Nije malo. Bezmalo!

To je čovjek, uspješni lažac, ubica i opskurnjak koji je svoju biografiju kitio nekakvim disidenstvom, koji je sam sebi u usta skako, koji je izmislio svoj život, koji je  u Americi od ničega sklepao svoju naci- pop-kultruru, e da bi se najzad vratio u nekakvo prirodno ultranacionalsitičko, rusko habitiliranje.

"Smatram sebe otpadom, otpadom društva... Ja sam otpad" - tako će reći Eduard Limonov u jednom intervjuu.

Mi možemo samo reći, umrlo je još jedno đubre. Jedan ološ manje u svijetu. Juče ili danas, nebitno je. Perverzno bi mogli zaključiti, da nije ovakvih zločinaca, ne bi Izet Sarajlić napisao ovako velike stihove, kao sa početka priče.

Da je Bog dao da nije imao povoda!