Čemu služi dječja glava?

Milica gleda sina Acu kako leži na zemlji. Potpuno miran ispred zadnjih vrata auta, kroz koja je prvi izašao. Samo se spustilo dijete pored blatobrana, kao da će zavezati pertlu. I nema krvi oko dječaka, samo neka crna tufna što se sa zadnje strane duksa širi po ljubičastim rukavima. 

"Desna hemisfera mozga uglavnom je odgovorna za prostorno snalaženje, osjećaje, intuiciju, prepoznavanje lica i procesuiranje muzike. Ona obavlja i neke matematičke zadatke ali samo grube procjene i usporedbe." 

Aco ima četiri godine i silno želi da ima više. Pa on je već veliki momak, radost oca Tome i majke Milice. Jeste, mali je za školu, ali se gura da sazna što više. Ponajviše uči od brata Raše, koji ima nepunih 12 godina. A Slaviši, najstarijem bratu je 15 godina i on se zamomčio. Ne igra se toliko s braćom, ali ih čuva. Od kojekakvih pogleda, od vršnjaka koji bi se naprečac potukli. Tu je za njih. 

Dječija je glava za ljubav dizajnirana 

Malom Aci nije jasan sav taj veliki svijet koji vidi oko sebe. Zna samo da su se u zadnje vrijeme majka i otac neobično često došaptavali, čuo je i neke zvukove za koje su mu braća govorila da su pucnji iz pušaka. Dobro, dijete mora znati razlikovati zvukove, a ako je rođeno i odraslo u Skelanima na lijevoj strani Drine početkom devedesetih, onda mora čuti i pucnje. Svakojake i svakovrsne. 

Početak je 1993. i pravoslavni Božić je u kući Dimitrijevića. 

Tu za svečanom trpezom uz svijeću sjede majka Milica, otac Tomo i dječaci Slaviša, Radisav i Aleksandar. Ipak je dobro, ipak je sve nekako ugodno i dobro, a i ova Drina neće valjda krvlju biti plavljena, oblikuju se neoblikovane i neizgovorene riječi iznad kuće Dimitirijevića. Aco se češka po glavi, svojoj lijepoj glavi, koja je najčešće od oca i majke milovana, kao namlađa i najljubljenija glava porodice. Dječija je glava, posve sigurno, za ljubav dizajnirana. Češka se i ne shvata, ali osjeća svu tu milost i blagost. Jer, desna strana mozga je zadužena za osjećaje, za ljubav. Malo se i protrese Aco, jer ista ta desna strana mozga je zadužena za intuiciju, kaže definicija neuroznanosti. 

A onda, desetak dana poslije, preciznije 16. januara '93.  u šest sati izjutra sve se ubrzalo u Skelanima. Granate i pucnji su postali glasniji, odsječniji, čuli su se i zvižduci i prve eksplozije. Tog jutra počeo je napad na Skelane, od strane Armije Bosne i Hercegovine, preciznije od strane Združenih snaga teritorijalne odbrane regije Sreberenica. 

Djeca snena istrčavaju iz kuće. 

A Skelani su malo mjesto, uokvireno planinama i Drinom što ispod njih protiče. S druge strane su Srbija i Bajina Bašta. S druge strane je spas za malene Dimitrijeviće, koji sjedaju u stari očev automobil. Vozi Slaviša, najstariji. Sa svojih 15 godina može on to. Do njega je mati Milica, koja drži komšijsku djecu u naručju, na zadnjem sjedištu Aco i Rašo, s još nekoliko djece. U autu sedam duša, čistih pred Bogom, sa sudbinama koje se i nisu počele odmotavati. Jer, premalo je to godina u tom automobilu, premalo je to svijeta vidjelo i premalo je to života okusilo da bi se sudbine mogle odmotavati. Tek djeca i jedna majka u jurećem kolopletu vriske i straha od kojeg i ono auto poskakuje. 

Spava li? 

Još malo, tu pored stanice milicije, pa prema mostu na drini i prema Bajinoj Bašti, misli se najstariji Slaviša dok se bori sa očevim automobilom. A onda cijuk koji razbija šajbu i urlik koji Slaviša ispušta. Ranjen je. U nogu je pogođen dječak od 15 godina. Snajperom. Mučki po djeci. 

Eh, da je samo tada i samo tu vrijeme stalo, ali nije! 

Majka Milica istrčava iz auta i čuje tišinu. Par sekundi, ne više, par sekundi ništavila, a onda zvuk koji bi se mogao porediti sa grudvom koja upata u dubok snijeg. Neko polušištanje, frrrk i to je to. Milica gleda sina Acu kako leži na zemlji. Potpuno miran ispred zadnjih vrata auta, kroz koja je prvi izašao. Samo se spustilo dijete pored blatobrana, kao da će zavezati pertlu. I nema krvi oko dječaka, samo tek neka crna tufna što se sa zadnje strane duksa širi po ljubičastim rukavima. Majka mahnito brzo, van svijesti i svijeta, nosi svoje uspavano dijete do nekakve kafanice preko puta. 

Nema tona, samo slika jedna otegnuta, zaleđena, a opet živa slika u kojoj majka sa djetetom tetura po ulici. A dijete, maleni Aco, sve vrijeme spava, pa nikako da se probudi. Znaju četvorogodišnjaci tako zaspati, ali ne mogu ovako jako, sad kad glave spasavamo, misli majka, ne misleći i ne hoteći misliti na stvarnost, što je toplinom dječije krvi što vri iz lobanje, vraća u svoje strašno okrilje. 

Nema više empatije, ljubavi, nema mogućnosti za računske operacije, nema intuicije. Desna strana mozga više ne radi i šalje impuls tijelu da ugasi životne funkcije. 

Metak u glavi 

Neka ga, neka spava, misli majka i ostavlja na kratko Acino tijelo dok gleda šta je sa drugom njenom djecom. Slaviša, najstariji iako ranjen, nekako se dovukao do skloništa. Ali Rašo, onaj srednji njen nemirko, onaj što se stalno smije, leži pored auta i ne miče se. I sva ta krv, prvi put tek sad Milica razgovjetno i čisto vidi tu krv, krv ispod tijela Rašinog, pa onda pogleda svoje ruke i na njima vidi istu takvu krv, krv njenog namlađeg sina Ace, kojeg je nosila i u smrt unijela. Sve je to njena krv! 

Vrišti, a ne čuje svoje urlike, mati koja je razapeta između krvi svojih dječaka, između svog neprebola i smrti djece. 

"Ležao je pored kola. I njega su muslimanski snajperisti pogodili u vrat. Bio je teško ranjen i odveli smo ga na VMA u Beograd. Tamo je ležao pola godine i na kraju preminuo", reći će mnogo kasnije mati Milica u jednom od nebrojenih iskaza pred domaćim tužilaštvom. 

U jednom času, u jednom trenu, porodica Dimitrijević ostaje bez svoja dva najmlađa člana.

Ubijeni su u par sekundi razmaka. Mlađi Aco je preminuo odmah. Snajperski metak u desnoj strani lobanje je bio fatalan, reći će obdukcija. Ubica je jasno znao i vidio da puca u dijete, tek rođeno dijete. Nije mu smetalo. Jednako kao što mu nije smetalo da upuca i dječaka od 12 godina, koji je pogođen u vrat, koji se mučio šest mjeseci, prije no što je preminuo. 

Za ovaj zločin, niko nikada nije odgovarao. Ni zločinac snajperista, koji je ubijao djecu, ni oficir njegov koji je naredio napad na civile, ni njegovi pretpostavljeni. Niko nikada.

 Na sramotu svih nas, na sramotu svijeta i na sramotu Boga nad nama.

Ovo je samo jedan frejm nesreće, zločina monstruoznog, kada su snage Armije BiH u jednom danu tog 16. jauara 1993. godine ubile 69 mještana Skelana. Bez kazne i osude. 

Majka Milica, od srednjeg sina Radisava ima tek jednu svesku poluispisanu, malu vježbanku započetog života. A od mlađeg Ace ima samo ovu, jednu jedinu fotografiju. 

"Kažem im svakog jutra: “Dobro jutro.” Svake večeri: “Laka vam noć, moja djeco, i laka vam zemlja, mučenici moji maleni. Majka vas ne zaboravlja i nikada neće.”" 

Pamtimo li?