Vojnik ili muslimanka

Piše: Emir Imamović

Emela Mujanović, podoficirka u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, odlukom Osnovnog suda u Sarajevu je vraćena u službu iz koje je prošle godine suspendirana zbog nošenja marame na radnom mjestu. „Nakon što sam se pokrila, komandant kasarne u Pazariću, gdje sam obavljala službu, zabranio je da uđem kroz kapiju. Dva dana sam po nekoliko sati stajala ispred kasarne ponižena, dok su moje kolege bez problema ulazile u kasarnu”, ispričala je vojnik Emela nakon što joj je napismeno uručena odluka da ostane kod kuće. "Profesionalna služba u vojsci nije obavezna i svako ko želi da radi u Oružanim snagama mora da poštuje pravila ponašanja i oblačenja koja važe za sve pripadnike vojnih formacija. Nije u redu da postoje izuzeci", rekao je, komentirajući sudsku odluku, zamjenik ministra odbrane BiH, Mirko Okolić.

Pravila službe i ljudska prava

Prije malo više od petnaest godina, u proljeće 1998, bio sam prvi i jedini put u Americi. Na pasoškoj kontroli red sam čekao iza para iz neke islamske zemlje: on tamnoput, neobrijan i sa dvije putne isprave u ruci; ona pod nikabom, pokrivena od tjemena do peta. Granični policajac ili tako nekako – nisam se trudio saznati kako se kod njih zove DGS – uzeo je pasoše, provjerio jedan, otvorio drugi i rukom ženi pokazao da se otkrije. Putnica je bez pogovora i reakcije muža podigla veo, da policajac uporedi njeno lice sa onim na fotografiji. Tako je, eto, izgledao susret pravila službe i ljudskog prava moje saputnice.

U istoj toj Americi je fizičar Bobby Henderson 2005. godine osnovao Crkvu čudovišnih letećih špageta, u znak protesta zbog uvođenja fakultetskih predavanja o „inteligentnom stvaranju svemira“, alternative izučavanju o evolucijskom nastanku. Pripadnici Hendersonove religije nazivaju se pastafarijancima i na glavi nose cjediljke. Austrijanac Niko Alm, pastafarijanac po vjeroispovjedi, godinama se ganjao sa doktorima i vlastima i pobijedio: odobreno mu je da se za vozačku dozvolu slika sa cjediljkom na glavi! Ljekari su, jednostavno, procijenili da je zdrav i psihički i fizički, dok su u saobraćajnoj policiji valjda shvatili kako nema manjih i većih prava pojedinaca, bez obzira što jedni pripadaju velikim monoteističkim religijama, a drugi se, možda, samo zajebavaju.

Koliko je poznato, u BiH nema pastafarijanaca, ali ako se neki pojavi pa odluči biti profesionalni vojnik, bit će zanimljivo vidjeti kako je šapku navukao na cjediljku. Zahvaljujući slučaju Emele Mujanović, niko ne može i ne smije tražiti da skine ono što kao član Crkve čudovišnih letećih špageta mora ili želi nositi.

Ako vama damo prava, moramo svima

Pripadnici velikih monoteističkih religija za čas će se složiti kako je bog jedan. Jednako brzo su se spremni međusobno poubijati dokazujući kako je njihova vjera jedina ispravna. Ježe se vjernici od svakog poređenja religija i izjednačavanja prava “pravovjernih“ sa onim koji to kao nisu, ali im Zakon, onaj bosanskohercegovački, o slobodi vjere, tu pomoći ne može. A u njemu, pored ostalog, piše: „Diskriminacija, zasnovana na vjeri ili uvjerenju, označava svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je zasnovano na religiji ili uvjerenju, a koje ima cilj ili se njime može postići - direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno - ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima“.

U filmskom mega hitu Srđana Dragojevića Parada, ima i scena u kojoj organizatori beogradskog pridea traže policijsku zaštitu za učesnike, a inspektor im kaže: „Ako danas ta ljudska prava damo vama, sutra ćemo morati svima“. E, davanjem prava Emeli Mujanović da u skladu sa vjerskom pripadnošću „redizajnira“ vojnu odoru, ostavljena je mogućnost svima da urade isto, pozivajući se na vjeru i uvjerenje, kako to već Zakon kaže. Teorijski  se, dakle, može desiti da sutra na sarajevskom aerodromu, recimo, austrijskog kancelara, dočeka počasni vod vojnika sa cjediljkama na glavi.

Neke probleme je bolje ostaviti neriješenim, nego ih rješavati parcijalno. Slučaj marame u vojsci je baš takav i traži, što bi se reklo, širu društvenu raspravu o dvije mogućnosti. Prva je poput one sa graničnog prijelaza iz drugog pasusa. Hidžab je za vjernice obaveza, za ateiste pitanje izbora – kao i samo vjerovanje u boga – a vojska je za jedne i druge institucija sa svojim, nimalo fleksibilnim pravilima ponašanja i odijevanja. Kako, pri tome, služba u njoj nije obavezna, tako je svakome ko želi, kao recimo Emela, nositi i nešto što nije dio ni svečane ni radne uniforme, ostavljena mogućnost da bira između marame na glavi i plate u Oružanim snagama. Baš kao što je ona moja saputnica, ako već nije željela graničnom službeniku Sjedinjenih Država pokazati lice, mogla ostati kod kuće. Gdje god to bilo.

Svaka je kritika islamofobija

Da, zvuči kao zagovaranje, nazovimo je, institucionalne diskriminacije, a zapravo se radi o skoro pa prepisanom pravilniku za posjetitelje vjerskih objekata. A u njih se, znamo valjda, ne može ući gol do pasa ili u mini suknji. U prijevodu i pojednostavljeno kazano: sloboda kretanja i po džamijama i po crkvama (kada nije vrijeme molitve) je zagarantirana, ali odijevanja - nije. Jednako tako, pravo na rad ne podrazumijeva pravo na negiranje pravila na radnom mjestu, bilo ono u vojsci ili u veterinarskoj ambulanti.

Zrela, civilizirana društva se od našeg ili naših, razlikuju po tome što se prava kolektiva štite preko prava pojedinaca, te po sistematičnom pristupu pitanjima poput ovoga o vojsci i marami. U Norveškoj je, recimo, imenovan Odbor za vjersku politiku, koji treba kreirati pravilo prema kojem će se tamošnjim sudskim službenicama i policajkama omogućiti da, uz službenu odjeću, ako žele naravno, nose i onu koja označava vjersku pripadnost. „Imajući zadatak da uspostavi novu politiku po vjerskim pitanjima Odbor vjeruje da vjerskim simbolima poput marame i kršćanskog križa treba odobriti mjesto u norveškom javnom životu”, piše kršćanski list Vårt Land, te prenosi izjavu čelnika Odbora Sturla Stålsetta:"Naši zaključci će odražavati činjenicu da ni na koji način ne želimo sakriti ili smanjiti prisustvo vjerskih simbola. Želimo osigurati da raznolikost može biti snažna ".

Norvežani su, jednostavno, dobacili do toga da su neprisustvom vjerskih simbola u javnom životu, ugrožena prava pojedinih pripadnika i pripadnica norveškog društva da se odjevaju sa svojom vjerskom pripadnošću, pa su odlučili sistemski zaštiti i javni prostor i svakog pojedinca u njemu. Inače, Odbor je formiran prije dvije godine, a prijedlog novih društvenih pravila koja će poštovati pravo sudskih i policijskih službenica na nošenje marame na glavi ili križa oko vrata, norveškoj će Vladi biti upućen krajem ove godine.

Nakon skoro pola stoljeća marginalizacije religije, u BiH je došlo do, kako kaže predsjednik Naše stranke Denis Gratz, hiper-emancipacije vjerskih i nacionalnih identiteta, odnosno društvenih promjena koje, jednostavno, podrazumijevaju i nova pravila za javni prostor i iste takve službe. Krupna su to, važna i bitna pitanja koja niti počinju, niti završavaju sa vojnikom Emelom, a odgovore na njih se, sigurno, ne može tražiti niti na Osnovnom sudu u Sarajevu, niti u kasarni u Pazariću. Problem je, međutim, što se bilo kakva ozbiljna rasprava među onima koji bi je, obzirom na funkcije trebali, ako ne voditi, onda svakako inicirati, čini nemogućom jer je za bošnjačkomuslimansku političku i vjersku elitu svaka kritika javne osobe pod hidžabom manifestacija nekakve islamofobije, dok nemuslimanska u svakom hidžabu vidi oznaku pripadnosti Al Qaidi, a jedino oko čega bi se mogli složiti jeste da se za poređenje „njihovih“ vjera sa, recimo, pastafarijanstvom ili za traženje jednakih prava za vjernike i ateiste, treba odrediti adekvatna kazna. Sad' je li bičavanje ili kamenovanje, pitanje je za prvu narednu sjednicu nekakvog multireligijskog vijeća.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba