Vodeni svijet privatluka

Između vijesti o katastrofalnim poplavama, evakuacijama, stradalima, kućama koje guta zemlja, minama što ih nosi voda, ali i onih o zaboravljenoj solidarnosti, volonterima koji idu gdje treba, pomoći što stiže i od onih što imaju i od onih što samo malo manje nemaju od unesrećenih vodenom stihijom, provlače se i informacije o pokušajima da se od ovog kijameta okoristi. Te nam nisu nepoznate, sasvim suprotno, sve je u njima kao nekada, kao prije dvadesetak godina, samo što, eto, bombe ne padaju, već plutaju.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Tako je, dakle, na jednom mjestu poskupila voda po granapima, na drugom vlasnik trgovačke firme šteka humanitarnu pomoć, na trećem lažni spasioci evakuiraju ljude, pa im onda pljačkaju stanove; ovdje brašno košta kao pola pekare, tamo nešto drugo ima cijenu prilagođenu vanrednim okolnostima – izavnrednu za prodavca...

Istina, najmanje je u proteklim danima – a baš su bukvalno protekli, kroz gradove i kuće, sela i  domove zdravlja – bilo govora o pokušajima da se, kako ih nazivamo, najveće poplave u posljednjih stotinu i nešto godina iskoriste da bi se u vrijeme obnove ušlo s većom količinom novca izvučenog u doba kada se ne pita koliko šta košta. Nije ni moglo drukčije: pamtimo mi i veće belaje, ali ovoliko ljudskosti – e, toga odavno ne vidjesmo, pa je i normalno da više govorimo o najboljim i najboljem od nas.

No, šta ćemo s onima kojima je na mjestu srca novčanik?

Koliko god oni meni, kao i vama, bili odvratni, valja im priznati kako su zbilja odlično naučili lekciju o snalaženju, pa sada znanje primjenjuju u praksi, računajući, uz dobitak, i na to da će prijezir prema njima trajati kraće od posljedica okorištavanja od tuđe, goleme muke.

Nije davno bilo doba obnove i izgradnje. Ustvari, takav nam je horoskop da idemo iz doba obnove i izgradnje u vrijeme rušenja, pa nazad. I tako decenijama. Uglavnom, sad će, još malo, dvadeset godina od kraja rata i, je li, početka one obnove i izgradnje domovine. U tu obnovu, sretni su ušli s malo, nesretni bez ičega, a manjina se, kako se već kaže, snašla. I nije se baš, pamtite, mnogo govorilo o tome kako su se snašli, već se o tome da su se snašli govorilo, ako ne s divljenjem, onda samo s nekim čudnim poštovanjem. A snalaženje ni onda, u ratu, kao ni sada, na vodi, nije ništa drugo nego upotreba tuđe muke u ime vlastitog bogatstva. Drukčije rečeno: da bi manjina, radikalna manjina, bila bogata, ona mora ojaditi većinu. Ako još većinu zadesi kakav belaj, tim bolje: što je očaj veći, to su veće i mogućnosti da se na njemu zaradi.

Nema, sve u svemu, suštinske razlike između onih što su kalašnjikove preprodavali po desetostrukoj cijeni, ulje i brašno po još većoj i ovih što u svakom poplavljenom selu i zaseoku, o gradovima da ne govorimo, vide priliku za čistu zaradu. Nema, međutim, i to je veći problem, jer nije samo naš, nikakve suštinske razlike između tehnike bogaćenja kod navedenih, snalažljivih, i kod onih čiji su nasljednici u međuvremenu završili skupe fakultete, zavoljeli umjetnost, hodnike vila pretvorili u galerije savremenog slikarstva, osnovali fondacije za razvoj nečega i sada zajedno s raznim vladama traže najbolji model zaštite radnika od samih sebe i svoje pohlepe.

Teško je, jako teško, biti bogat i pošten, posjedovati imetak proporcionalan vlastitoj pameti, znanju i trudu, a ne onaj što je narastao na tuđoj muci, jeftinom radu, manjku skrupula i višku generiranom iz ojađivanja masa. Teško je, rekoh, biti bogat i pošten, ali nije nemoguće, no kao za vraga, baš oni što su čovječanstvu doprinijeli toliko da su zaslužili imati koliko požele, pa puta petnaest, obično nisu ni tražili više od dovoljnog, a još su i bili skromni.

Prototip kapitaliste nije dakle četrdesetpetogodišnjak u odijelu, s kožnom torbom u njegovanim rukama, kojem radni dan počnje nakon jutarnjeg trčanja po avliji kvadrature Šamca i u uredu veličine sale za smještaj evakuiranih iz okoline Zenice, a završava večerom u nekoliko slijedova i čašom vina skupog kao čamac za spašavanje, zajedno s motorom. Sasvim suprotno, prototip kapitaliste je onaj šupak što je u Maglaju probao zaštekati pomoć, a u ratu je bio predsjednik neke humanitarne organizacije, da bi se u miru transformirao u uspješnog trgovca, snalažljivog poduzetnika, patriotu i privrednika – kako to kaže povjesničar Davor Sučić. Njegova braća po izboru između profita i dostojanstva - ne Sučićeva, već od onog prije pomenutog -  su oni što u vrijeme kijameta s polica svojih dućana povlače svu vodu osim one iz tvornice u kojoj imaju većinski paket dionica, pa oni kojima treba zaprijetiti zatvorom ukoliko budu krali pare skupljene za pomoć unesrećenim, dok su njihovi sljedbenici lopovi otkrivani kako na tavanima poplavljenih kuća čekaju da se voda povuče, pa da odnesu ono što bujica nije, lažni spasitelji koji evakuiraju uplašene u jednom, da bi u drugom čamcu i pravcu odvozili sve što se može na brzinu uzeti.

Kapitalistička društva, o čemu, uz ostalo, piše i britanski profesor književnosti Terry Eagleton, razvijala su se i postajala bogata tako što su neka druga, manje napredna i razvijena društva izrabljivali do krajnjih granica. U konačnici su, istina, i ta druga društva doživjela napredak, ali uz stravičnu žrtvu. Pojedinci, vidimo, znamo, a mogli smo naučiti i nešto ranije – no nismo, jer smo iz nekog razloga na kraju socijalizma povjerovali kako ćemo u nadolazećem novom dobu svi biti gazde nečega – postaju uspješni tako što većinu učine neuspješnom, pretvarajući druge u žrtve svojih poslovnih planova i uspjeha. Uspjeh je pak veći što je veći broj onih što su u njegovom zidanju stradali.

Zato se, zapravo, gadovi koji na muci stanovnika poplavljenih krajeva pokušavaju okoristiti, ponašaju prirodno, koristeći i ljutnju prirode za uspjeh u društvu u kojem je riječ snalažljivost odavno dobila drugo značenje.
Sva ona silna voda nam je, eto, pokazala, podsjetila nas ko su, zapravo, ti snalažljivi među nama. Dobro, ne baš među nama: ne vidjesmo još kako s četvrtog sprata vile u čamac ulazi milioner u odijelu skupom kao vrag i plače kao kišna godina jer mu je voda nekuda odnijela pun sef eura.
Vidjeli smo, međutim, nešto drugo: da potopljeni ljudi izazivaju manje brige od banaka koje su „uspješni menadžeri“ povukli prema dnu. Baš kao što reče Heinz Christian Strache: ”Kada banke zapadnu u problem tada evropski vlastodršci odmah šalju svoje stručnjake i milijarde eura za pomoć bankama. Gospoda u Briselu uopće ne mari što je našim europskim partnerima hitno potrebna pomoć. Poplave u Srbiji i BiH su sve gore i gore! Ljudima je sada hitno potrebna pomoć. Pružiti je tek kada sve bude uništeno i financirati ponovnu izgradnju putem vlastitih firmi oholo je i neljudski”.

Inače, Strache je austrijski desničar, a ovom je izjavom potvrdio tačnost teze da danas desnica, za razliku od lažne ljevice, socijademokratije na baterije, ima i volje i želje da se suprotstavi brutalnom kapitalizmu u kakvom živimo. No, to je već priča za neku drugu priliku...

Da se mi prvo osušimo.