Šta je nama Grčka?

Odgovor na pitanje iz naslova je: ni rod, ni pomoz' bog. Dakle, ništa. Niti smo komšije, niti se nešto naročito volimo, niti imamo kakve veze, osim što smo mi njihovu fudbalsku reprezentaciju namlatili u posljednjim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Tako je za sada. A sutra? E, to je već ozbiljnije pitanje.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Dobro, sutra, ove sedmice, mjeseca, pa ni godine, možda i decenije, neće se kod nas desiti ništa što ima bilo kakve veze s vanrednim izborima u toj zemlji i pobjedom Syrize, goleme, ali funkcionalne koalicije radikalnih, lijevih stranaka, pokreta i organizacija, predvođene četrdesetogodišnjim Alexisom Tsiprasom, od ponedjeljka, 26. januara, najmlađim premijerom Grčke u modernom dobu.

Prije deset godina Syriza je nastala nakon, za ljevicu tako uobičajenog, raspada nešto većeg saveza partija i istupanja KKE, Komunističke partije Grčke, iz pokreta koji, realno, nije mogao nakupiti ni deset, ma pet posto glasova sunarodnjaka opijenih sasvim pristojnim, ugodnim životom u kapitalizmu na dug. Tada tridesetogodišnjak, a već politički veteran s decenijom iskustva, Tsipras dakle, započeo je sa Syriziom dugi marš na Atinu, ne vjerujući da će, recimo tako, ikada do cilja stići.

„Nikada nisu sanjali, niti hteli, da budu vladajuća stranka. Na nekom nivou možda su imali neke dobitke, ali nije im bila takva sudbina. Oni su se mučili da dobiju tri posto glasova da bi ostali u parlamentu...“, rekao je 2013. godine, u intervjuu za Kontrapress, Yanis Varoufakis, tada samo savjetnik i prijatelj Alexisa Tsiprasa, danas novi ministar za finansije u Grčkoj.

I onda, dok se umarao za tri posto, kao i danas, Tsipras je imao ista uvjerenja: zakleti antikapitalista je, uostalom, kazao kako se pozicije mogu mijenjati, ali ne i uvjerenja.

Da balon nije pukao, da se još može živjeti od iracionalnih pozajmica i kredita dijeljenih da se nikada ne mogu isplatiti, da se ima od čega održavati iluzija funkcioniranja vlada takozvanog centra, Syriza bi glavinjala na rubu političke scene u Grčkoj i uzalud upozoravala na posljedice sistema koji je nešto veće mrvice davao siromasima – ko ima malo, samo malo više ga usreći – održavajući privilegije za bogate i neodgovorne. No, Grčkoj se, i ne samo njoj, dogodila repriza historije: „Šta su bile dvadesete? To je bilo vreme privatizacije, finansijalizacije i monetarizma, jake zajedničke valute – zlatnog standarda. Ovo se isto desilo devedesetih i dvehiljaditih. Krizu je prouzrokovala 1929. i 2008.. I? Kako smo reagovali? Kako su vladajuće sile reagovale 1929? Merama štednje. Kako su reagovali 2008? Merama štednje. Dobijamo iste rezultate, to nije iznenađenje. Ja sam iznenađen činjenicom da su ljudi iznenađeni“, kazao je Varoufakis.

Naravno, kratka je biračka pamet bez obzira na mjesto i vrijeme radnje, pa ni Syriza nije doživjela uspon popularnosti zbog onoga što je poručivala na vrijeme, već zbog toga što je ponudila, recimo tako, opciju b, ali bez revolucionarnog zanosa.

''Put do vlasti jedne istinski socijalističke stranke u Grčkoj inicirao je buđenje sličnih ideja drugdje''

Revolucija je, kako kaže katalonska časna sestra Teresa Forcades, permanentni proces emancipacije, dok je u svakom drugom obliku kao religija: opijum za mase na vječnom čekanju trenutka u kojem će, najednom, sve biti drukčije. Ili, u Varoufakisovom prijevodu i prevodu na srpski: „Moramo da se suočimo s tim da nemamo indicije o tome šta mi hoćemo da postignemo kao levica. Zato što je levica pretrpela ogroman udarac 1989. i 1991. od kojeg se nikada nije oporavila. Mi smo jako dobri što se tiče principa i humanističkih ideala, ali mi nemamo program koji ustvari možemo da primenimo radi oporavka socijalne ekonomije posle pada kapitalizma. Mi nismo spremni da održavamo ekonomsku aktivnost što je ključno za sprečavanje gladi i bede. Moramo da razumemo da je levica sama sebi najveći neprijatelj, jer smo doveli sebe u konflikt kroz zloupotrebe i kroz antihumanističke i mizantropijske vlade kojima smo pomogli da se osnuju tokom 20. veka. Mi možemo da imamo sjajne skupove, gde razmenjujemo stavove, različite principe i šta bismo voleli da uradimo. Mislim da je ovo vrlo, vrlo važno, jer levica ima ispravnu ideju kada pričamo o tome šta fali kapitalizmu. Ali, dok ne stvorimo okolnosti za smenu sadašnjih tokova moći, ekonomske moći, koje je kapitalizam stvorio, sve što mi možemo da ponudimo posle pada je demontaža čovečanstva ovakog kakvog poznajemo. I moramo biti iskreni što se ovoga tiče“.

Upravo je on, Varoufakis, budući, sutrašnji, grčki pregovarač sa svjetskim i evropskim finansijskim institucijama i moćnim vladama EU, jedan od onih čiju je pamet Tsipras pretočio u program kojim je završio svoj trijumf i kojim će pokušati spasiti jednu raskovanu zemlju i društvo u „maničnoj depresiji“.
Ne postoji, i o tome ne treba imati iluzija, nikakva garancija njegovog uspjeha. No, ono što jeste već odigrana historijska uloga karizmatičnog ateiste iz Atine, vidi se izvan njegove domovine. Uspon Syrize, naime, imao je željene posljedice u drugim, krizom unakaženim zemljama, u kojima su politička činjenica i realnost postali pokret suprotstavljeni ne samo mainstream partijama, već sistemu kao takvom. PODEMOS u Španiji, Združena ljevica u Sloveniji, Die Linke u Njemačkoj... nisu ponudile kozmetičke promjene poput socijaldemokrata, niti su, poput rigidnih desničara, manje ili više precizno, dijagnosticirale problem i našle mizantropsko rješenje kakvo zagovaraju Le Pen u Francuskoj ili fašistička Zlatna zora u Grčkoj.

Put do vlasti jedne istinski socijalističke stranke u Grčkoj inicirao je buđenje sličnih ideja drugdje, a desi li se da krajem godine Pablo Iglesias u Madridu postane isto što i Tsipras u Grčkoj, kapitalistička Evropa će se, za početak, prvi put susresti s jasno profiliranim ideološkim protivnikom s demokratskim legitimitetom.

Ako je, što je moguće, započeo proces velikih, tektonskih podjela u raspodjeli moći i kontroli kapitala, bit će to dugotrajan, ali ne i izoliran proces. E tada će i nama Grčka biti više od zemlje iz koje dolaze protivnici u kvalifikacijama za fudbalska i druga prvenstva. Mi smo, izuzev u NOB-u, uvijek bili objekt historije, neko kome se velike stvari dešavaju po defaultu. Nije to uvijek bilo dobro, ali ne znači da neće: ma koliko bili umorni od uzaludnog nadanja, nekog velikog izbora i nemamo.

Uostalom, ko je Tsiprasu prije deset godina vjerovao da će uspjeti dobiti više od deset posto glasova? Upornost ipak nije uvijek tek ljepša riječ za biti dosadan, kao što ni mogućnost da nam se bolja budućnost desi sama od sebe ne znači da ljevičari u BiH mogu mirno sjediti, pušiti i pratiti propast mudrujući da ničija nije gorjela do zore. To je, međutim, neka druga priča za koju se još uvijek traže ozbiljniji akteri od SDP-a i njegovih derivata poput DF-a. 

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.