Smutnja ili ogluha - što je gore

Piše: Ivan Lovrenović

Ako se zrelost i razvijenost intelektualne i političke javnosti mjeri prema stupnju autorefleksivnosti i spremnosti na otvorenu debatu o neuralgičnim pojavama, što reći za sarajevsku javnost, recimo, poslije objavljivanja teksta Rešida Hafizovića Raskrivanje ćudi - A smutnja je gora od ubijanja u Oslobođenju, od kojega je prošlo skoro mjesec dana? Povod je iz više razloga izuzetno uznemirujući a na svoj način izrazito intelektualno poticajan. Riječ je o eminentnome autoru, univerzitetskom nastavniku, znanstveniku i intelektualcu s međunarodnom reputacijom u teološkim krugovima od Sarajeva do Teherana, koji je, pak, u javnom istupu iznio ekstremno provokativne teze čak s rasističkim implikacijama. I to ne bilo gdje, nego pod krovom Sarajevskoga univerziteta povodom predstavljanja publikacije te akademske kuće posvećene genocidu u Srebrenici. Napokon, tekst Hafizovićeva izlaganja prenijelo je Oslobođenje na svojim revijalnim stranicama. Sve je, dakle, na najvišoj razini simboličke reprezentativnosti – autor, tema, prigoda, mjesto događaja, institucija i njezino glasilo, medij u kojemu se tekst objavljuje.

Javnost jednako drijema

I - kako je akademska, intelektualna, politička javnost reagirala? Praktično – nikako. Osim jednoga-dva komentatorska teksta na internetskim portalima, dogodilo se još samo to da je dugogodišnji autor OslobođenjaZija Dizdarević dobio otkaz zbog svojega komentara na Hafizovićev tekst, koji je bezuspješno pokušao objaviti u magazinu Dani istoga vlasnika, pa potom objavio na ovome web-portalu. I to je za sada sve.

Kada se u kasnu jesen 2006. godine profesor Hafizović našao na brutalnom udaru Rijaseta Islamske zajednice zbog svojih kritičkih primjedaba ovoj instituciji u vezi s problemom vehabija i vehabizma u Bosni i Hercegovini, pisao sam o tome kao o paradigmatskom primjeru sukoba Pojedinca i Institucije: to je ona situacija, poznata nam i iz preddemokratske historije, kada pojedinac, vodeći se svojim etičkim društvenim porivom, svojom znanstvenom autonomijom i svojom kompetencijom kritičkoga intelektualca, ispostavi instituciji a i cijeloj javnosti jednu bolnu temu koja se tiče sviju, i kada institucija reagira ideološkim odstrelom, a javnost oportunističkom ogluhom.

S tezama koje je profesor Hafizović ponudio javnosti danas, pet godina kasnije, situacija se ponešto okrenula: institucije ne nalaze razloga za uznemirenost, jer u iznesenim tezama ne nalaze ničega spornog, što nije ništa drugo nego znak suglasnosti s njima, a javnost jednako drijema.

Da stvar bude ozbiljnija, Hafizovićeve teze nisu ni nove ni originalne, one se u jednome dijelu bošnjačke nacionalne i vjerske inteligencije ponavljaju već dugo, moglo bi se reći kao već sasvim konsolidirani stereotipi, samo u raspršenom obliku. Hafizovićeva je „zasluga“ što ih je sada sabrao na jednome mjestu i izrazio u paroksistički zaoštrenom tonu i formi. U kombinaciji parafraze i doslovnoga citata, evo kako glase te zaprepašćujuće teze:

Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a;

Bošnjake je, zato što su muslimani, s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji. Tako se to upravo i zbilo;

Bilo je naivno očekivati milost od Evropljana, jer su se oni u vlastitom stogodišnjem ratu uzajamno klali do istrebljenja;

Historijska je istina da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama;

Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196- 1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.

Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud? Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio tog njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se sama zvanična Srbija nije nikada decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge i zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači;

Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim pokretom iz sedamnaestog stoljeća, oružjem koje i danas prolijeva muslimansku krv u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Sudan, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?

Bošnjacima ostaje samo da vjeruju i nadaju se da će se i nad njihovim glavama ozbiljiti ono što je davno kazao apostol Pavao u jednoj od svojih novozavjetnih poslanica kako će se zlo zlotvora, u konačnici, vratiti njima i sručiti se na njihove glave.

Obavezno isključivanje drugih

Zahtijevalo bi (i zasluživalo) podrobnu analitičku studiju da se rasvijetli ova u metodološkom pogledu poprilično kaotična a faktografski vrlo problematična smjesa sačinjena od elemenata teorije planetarne zavjere protiv jednoga naroda/vjere, ahistoričnih, neutemeljenih paralela i analogija, neobuzdanih pretjerivanja i generalizacija, žestoke i transhistorijski postulirane eurofobije, dirljivo nekritične otomanofilije itd.

Posebno bi bilo važno tražiti jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: što danas politički impliciraju teze poput one o „historijskoj istini“ da je u Bosni i Hercegovini „koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama“. Kakva vrsta „historijske istine“ je taj podatak (ako je uopće provjerljiv); na koji način i u kakvim socijalno-ekonomskim i vjersko-političkim procesima je takvo „vlasništvo tla pod nogama“ stjecano; koliko su baš ti procesi doveli do nemogućnosti da se bosanskohercegovački identitet u XIX stoljeću uspostavi kao jedinstven i homogen u političko-državnosnom smislu, nego se nepovratno i sudbonosno diferencirao u tri vjersko-etničke pa potom nacionalne strukture; koji historijski trenutak ćemo uzeti kao polazni za utvrđivanje koliko je zemlje u kojim razdobljima bilo čije nacionalno/vjersko „vlasništvo“ i „tlo pod nogama“? (Uostalom, ako je već riječ o specifično islamskim aspektima agrarno-vlasničke materije, nije li upravo domaći, bosanski muslimanski element, respective njegova političko-vojno-ekonomska elita, u velikoj mjeri historijski zaslužan za korumpiranje izvornoga otomanskog koncepta mirijske zemlje, po kojemu „tlo pod nogama“ ne može biti ničije ljudsko privatno vlasništvo s pravom nasljeđivanja, nego vlasništvo Božije, uz, doduše, sultanovu „opunomoćenost“ da njome raspolaže.)

Jedno, izgleda, nikada nije dovoljno ponavljati: u osnovi strategije svih etnonacionalnih ideologija koje na Bosnu i Hercegovinu pretendiraju u smislu vlastitoga ekskluziviteta i nacionalističkoga isključivanja drugih uvijek je, ali baš uvijek, ključni „argument“: vlasništvo nad zemljom. To je bio i ostao nepogrešiv znak prepoznavanja takvih pretenzija, bile one planske ili tek „implicitne“.

Od svega što profesor Hafizović tvrdi, najveća bi kritička pažnja morala biti posvećena tezi o ubilačkom genu i genetskom karakteru „srpskoga zlotvorstva“. Rekoh, ni to nije novina ni prvina, na svoj način su je izražavali i M. Filipović, i S. Čekić, i mnogi drugi ugledni i manje ugledni javni radnici, ali kod Hafizovića se ona ovdje eksplicira uz  neobično ostrašćeno inzistiranje baš na genetičnosti, repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog. Na taj način se ovo teško i ozbiljno pitanje izmiješta iz historije, iz konkretno-realnih političkih, socijalnih, društvenih uzročno-posljedičnih odnosa i procesa, izmiješta se uopće iz mogućnosti da bude historijski i znanstveno situirano i objašnjeno, napokon ukida se mogućnost da historija zla bude objektivirana  u našim  zajedničkim i uzajamnim krvavim relacijama onako kako joj i pripada (pa da, onda, možda  jednoga dana bude i prevladana), a sve se prebacuje u magleno i turobno polje metafizičke determiniranosti kolektivnoga „gena zla“, rezerviranoga ekskluzivno za Srbe. I ne  hoteći, autor ove „teorije“ se na taj način, sasvim banalno, samo priključuje onome ukletom krugu beznadnih uzajamnih optuživanja koja zloslutno odjekuju kroz cijelu našu bližu i dalju prošlost: te Srbi su krvožedni „kao narod“, te Hrvati su genocidni „kao narod“, te Bošnjaci-muslimani su „kao narod“ vjekovni zulumćari i zatornici...

Deklamiranje antifašizma

Uz ovakvo rezoniranje, kraj nije ni mogao biti drukčiji nego što jest: jedini izlaz i nadu za Bošnjake autor vidi, s pozivom na apostola Pavla, toga prvog org-sekretara sveopće zemaljske Crkve, u nekoj vrsti eshatološkoga revanšizma, kada će se, „u konačnici“ zlo vratiti i sručiti na glave zlotvorima. Jadna i bespomoćna, u biti sasvim defetistička perspektiva i satisfakcija!

Kako je već rečeno, nije fokus ovoga zapisa toliko na samomu Hafizovićevu tekstu i njegovim tezama. Fokus je na općoj suglasnosti s takvim pogledima u sarajevskim znanstveno-akademskim, intelektualnim, vjerskim i političkim krugovima, o čemu tako rječito svjedoči izostanak bilo kakvih kritičkih reakcija na te frapantne teze, kao da su same po sebi razumljive i „normalne“, ili u najmanju ruku nevažne. Baš to, ta vrsta neosjetljivosti i zakržljalosti refleksa na ovakve ideje nepogrešivo ukazuje na devijantno stanje društvene svijesti, čije ime i opis možete naći u svakom solidnijem udžbeniku, kao opće mjesto najmračnije evropske povijesti. Moram li ga izgovoriti? Neumoljivo ironično je pri tome, što je riječ o sredini koja ne prestaje deklamirati o svojemu antifašizmu, baš kao da mu je monopolni vlasnik.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba