Sloboda po Dodiku

Srbi su poklonili slobodu Bošnjacima i Hrvatima, ali budući da se ovima poklon nije svidio, postalo je neophodno deportovati ih u konc-logore...

Piše: Vuk Bačanović

 U vrlo popularnoj YouTube internet kritici savremenog društva (i istovremenoj parodji dječjih emisija) poznatoj kao „Jaganjac“, glavni lik – dakle Jaganjac – u svakoj epizodi svojeg showa priupituje djecu da li su popili svoj čaj i svoje mlijeko, da bi im nakon potvdnog odgovora saopštio da im se „sere i u čaj i u mleko“. Nakon toga slijede životne i političke pouke, od kojih je možda najbitnija: „Dok ima ovaca, biće i džempera“!

Milorad Dodik mu za Srbe dođe kao neka dijaboličnog jaganjca. On obilato i svakodnevno ljudima sere i u čaj i u mlijeko (pod uslovom da nije poskupilo i da ga se uz prosječnu platu i penziju u RS može svakodnevno priuštiti), no tehnike šišanja i gotovinu od prodaje džempera ostavlja sebi. Pored toga, Dodik je u svojstvu dijaboličnog jaganjca razvio posebnu tehniku: on u čaj i u mleko može *rati i na usta.

 „Srpski narod” je, “objasnio” je Dodik u Kozarskoj Dubici „pobjedom nad fašizmom naširoko dao slobodu i drugim narodima koji su se priklonili borbi, a blagodati slobode koju su izvojevali danas uživaju svi na prostoru Republike Srpske.“ U partizanskim jedinicama su „bili uglavnom Srbi“, koji su „1941. vjerovali da ta sloboda pripada svima“, da bi 1991. „shvatili da tu slobodu žele da ugroze svi oni kojima je sloboda data u borbama od 1941. Do 1945 godine.“ Ako pojednostavimo ovaj Dodikov rezon, Srbi su poklonili slobodu Bošnjacima i Hrvatima, ali budući da se ovima taj poklon nije svidio, uvrijeđeni Srbi su ih opravdano 1992. zatvorili u koncetracione logore i masovno likvidirali, da bi im potom ipak pustili da uživaju u „blagodati slobode“ na prostoru RS-a? To je dakle antifašzam po Dodiku: Srbi kojima su slobodarstvo i velikodušnost imanentni dijele slobodu, al' bivajući izigrani mogu (s istorijskim pravom na svojoj strani), opravdano i da kolju!

Sloboda je, zapravo, u tolikoj mjeri srpska stvar, da je „Srbi“ imaju pravo, po svome nahođenju, davati i oduzimati. Međutim, ni položaj srpskog naroda u ovim Dodikovim istorijskim „analizama“ nije drugačiji nego kao što pjeva SNOB (Sarajevska narodno oslobodilačka borba): „Robovlasnik dok te tlači, priča ti šta sloboda znači“. Evo zašto je to tako!

Političari, kao eksponenti ili pripadnici vladajuće klase, prošlost uvijek nastoje prilagoditi dnevnopolitičkim potrebama. Da bi se taj cilj postigao, najlakše je nekoliko činjenica udrobiti u masu laži, odnosno nekoliko kapi mlijeka smješati sa gomilom izmeta i potom dati masi da konzumira. Istina je, dakle, da su do 1943., etničku većinu u jedinicama NOB-a činili Srbi.

No zbog čega je to bilo tako? Od uspostave NDH, srpsko stanovništvo je bilo preodređeno ili za fizičko uništenje, deportaciju ili asimilaciju (prelazak u katoličku vjeru, ili pretvaranje u „pravoslavne Hrvate“). Na udaru ustaških eskadrona smrti su ponajviše bila srpska ruralna područja. Prirodno je, dakle, da će se najveći otpor i najveći broj ustanika javiti kod najugroženijeg stanovništva, a ne zbog nekakve želje za dijeljenjem slobode. Kada je ustanak buknuo u Drvaru 27. jula i proširio se na ostatak Bosne i Hercegovine, njemačka komanda u Beogradu je već 8. Augusta imala precizne podatke o situaciji na terenu. Radi se o ustanku protiv „hrvatske ustaške vlade“, a u njemu se razaznaju tri pravca: a.) četnički (odmetnički), b.) komunistički, sa političkim ciljem i c.) pljačkaški, bez političkog cilja.

Drugim riječima – ako izuzmemo četnike (kao ekstremne desničare, rojaliste i nacionaliste) i obične oportuniste i pljačkaše – borbu protiv fašizma i za slobodu svih naroda u BiH, započela je i organizirala KPJ, spriječivši tako da se ustanak pretvori svede na međunacionalnu klanicu i istrjebljivanje. Bez komunističke avangarde koja je ustanku dala internacionalni politički pavac i jasno političko usmjerenje, seljačke mase bi, sa raznim lokalnim kabadahijama i vojvodama na čelu, uskoro postale žrtva manipulacija fašističke Italije i Njemačke.

To se i dogodilo na svim poručjima gdje KPJ nije uspjela ili je bila osujećena u organiziranju ustanka. Na tim područjima je svako selo imalo svoga Dodika, odnosno ideologiju koja je bila hibrid između ravnogorstva i „pljačanja bez političkog cilja“. Može se slobodno reći da se radilo o nekoj formi neandertalskog (neo)liberalizma!To je zapravo jedina „sloboda“ za koju se Dodik zalaže i „blagodat“ koju može obezbjediti i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima u RS-u: bezuslovnu sloboda pljačke, huškanja i beskrupuloznog laganja. Da citiramo za kraj ponovo „Jaganjca“: „Živeli deco i jebite se u paklu!“