Saša Papac & Alija Budnjo

Piše: Emir Imamović

Da sam ja Saša Papac, već bih bio, ako ne u Glasgowu, onda barem u avionu za Škotsku! Da sam ja, opet da ponovim, Saša Papac, ja bih prije puta završio razgovor sa ekipom NTV Hayat, otišao u sobu otetog hotela da uzmem stvari, sišao na recepciju otetog hotela i zatražio pasoš, pa pozvao Safeta Sušića, Elvira Baljića, ovog, onog, i rekao im da sam već jednom zbog kabadahija maskiranih u dugogodišnje sportske radnike samog sebe ugrizao za srce i preživio.

„Moram priznati da sam osobno i dalje veliki navijač reprezentacije. Gledam svaku utakmicu na televizoru i uvijek reprezentaciji želim samo najbolje. Sada im ide jako dobro i postižu dobre rezultate. Emotivno je vrlo teško gledati reprezentaciju vlastite države na televiziji kako igra, a sam joj ne možeš pomoći. Nije lako, no to je život“, rekao je Saša jednom, dok je još uspijevao iskreni, čestiti, nacionalizmom neuprljani patriotizam čuvati od nepatvorenog primitivizma nove bošnjačke i drugih bosanskih i hercegovačkih elita.

Kaste bogatih i nekultiviranih anđela tranzicije poput, recimo, Alije Budnje, u Islamskoj zajednici poznatog kao Ali-beg, a među onima kojima memorija nije atrofirala kao Aljo Brifer, električar sa Ilidže pokraj Sarajeva.

Nakon milion godina Saša Papac, rođeni Mostarac, hrabro srce sa Ibroxa, jedan od najboljih odbrambenih igrača rođenih u BiH ikada, ponovo je u nacionalnoj nogometnoj selekciji. Posljednji sa liste pobunjenika iz onog davnog vremena kada je reprezentacija služila pašama i munjama za rastaljivanje, gangsterima da fasciniraju ljubavnice poznanstvo sa onim poznatima, polupismenim menadžerima da trećerazredne stopere prodaju u drugorazredne azijske klubove, konačno je sam sebe ubijedio kako se i u Bosni može desiti trenutak u kojem se dobro ne kvari, a loše popravi – došao odigrati, prvo, prijateljsku utakmicu protiv Grčke, pa sve ostale kvalifikacijske, od sada pa dok ne vidi Brazil i onda, kao gospodin, ode u penziju.

Jedna od najvećih zvijezda državnog tima – da, baš tako, jedna od najvećih, jer Papac, pored ostaloga, spada u rijetke koji znaju zaustaviti Messija, a da mu ne iščupaju nogu iz kuka – prihvatila je poziv NTV Hayat za kratki razgovor, na čijem je kraju, prijeteći novinarima, Alija Budnjo, domaćin reprezentacije i vlasnik hotelskog kompleksa na Ilidži, ciknuo k'o osigurač.

Saša Papac je, kažu, ostao šokiran primitivizmom, od kojeg je davno pobjegao: prvo u Austriju, pa u Škotsku, pa iz reprezentacije. Uglavnom, daleko od raja za one što su u svojoj i na svojoj zemlji kupovali narodno blago za keš, penjući se uz piramidu podobnosti i neodgovornosti, korumpiranosti i estradne religioznosti.

Nije, na opću žalost onih koji se još nisu navikli na vrli novi svijet zadriglih bogataša, Alija Budnjo iznimka, već pravilo bosanskohercegovačkog društva. Baš kao što je, recimo, Saša Papac iznimka u zemlji u kojoj pojave poput Ali-bega uopće smiju prići Saši i svima koji su, poput Saše, uspjeli samo i isključivo zato što su vrijedili.

Puna je Bosna budnja, junaka što su u krivo vrijeme za pošten svijet znali gdje je pravo mjesto za prelazak iz običnog, građanskog, radničkog života u tajkunski džennet. Kada, dakle, govorimo o njemu, govorimo o njima, sličnima po debljini novčanika, manjku uljudnosti i jednakih po načinu stjecanja i očuvanja kapitala. Treba biti pošten pa priznati kako nema razlike između onih što im je SDA davala novac u koferima da pokreću novine – recimo, Radončića – i onih kojima su namještani natječaji za, primjera radi, razrušeni hotelski kompleks na Ilidži, bez da ih se pitalo odakle im, malo nakon rata, keš za obnovu budućeg reprezentativnog kampa. SDA-ov vojnik kvazibegovskog kapitalizma, Tihićev pretorijanac i donator Islamske zajednice, Alija Budnjo, tek se po manjku samokontrole razlikuje od drugih vlasnika onoga što su bila djela ruku naših očeva, a danas su feudi na kojima nadničari pošten svijet, dok mu se i to pravo ne uskrati.

Nije, valja i to reći, Ali-beg na medijskom dočeku Saše Papca učinio ništa za bosanskohercegovačko društvo novo i neobično. Maltretiranje novinara uobičajena je rekreacija kako Miloradu Dodiku, tako i Sadiku Bahtiću, kako Tasimu Kučeviću, tako i Gluhoj Bukovici u punom sastavu. Tek su metode među njima i ostalima, nespomenutim, drugačije.

Jedni (Bahtić), dakle, biju, drugi (Budnjo) tjeraju sa hotelskih terasa, treći (Lagumdžija sa ove, Dodik sa one strane nišana) u montiranim sudskim procesima izazivaju bankrot medija i novinara, četvrti (menadžment i uredništvo Oslobođenja) kafkijanskim optužbama za narušavanje ugleda vrše etičko čišćenje komentatorskih stranica, peti (Islamska zajednica) štancaju fetve kao Vodovod račune...

Teško je, ako je uopće moguće, objasniti volju Saše Papca i njemu sličnih, vrijednih, uspješnih građana BiH da izađu iz svojih malih, uređenih, mirnih, civiliziranih svjetova, kako bi iritirali želudac susretima sa svim našim budnjama. Lako im je, međutim, biti zavidan: oni, za razliku od većine robova gospodara unesrećene zemlje, imaju gdje otići.

U svjetove u kojima naši „begovi“ ne bi znala pitati ni gdje je WC.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba