Ruka bosanskog vojnika

Piše: Emir Imamović

Sredinom prošle sedmice Nidžara Ahmetašević je napisala, a mi objavili – vratiti se na naslovnicu, pa desno, dole – tekst o ruci Darka Jelisića, bosanskog vojnika, branitelja države koja svakoga dana ulaže nevjerovatne napore da se svojim građanima zgadi. Za one što nisu pročitali, iako bi morali, evo kratkog podsjećanja: Darko Jelisić je u decembru 1992, na, kako se to kaže, liniji, ostao bez šake zbog eksplozije bombe. Do tada, Darko je bio muzičar, bas gitarista i pjevač. Od tada: invalid sa procentom invalidnosti od 70 posto i, ubrzo, emigrant. Rat se, navodno, završio u zimu 1995. godine i od njegova kraja je Jelisić devetnaest puta pozivan da mu nekakva komisija procijeni stepen invalidnosti. Odazivao se dok je još imao snage za crni humor. „Idem da vide  je li mi ruka narasla“, rekao je nakon, neka bude devetog puta. Ili dvanaestog, svejedno.

Na posljednji poziv nečega što se zove – molim, obratite pažnju - Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata/Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, Jelisić se oglušio i zbog toga, eno mu piše u rješenju, više nema status invalida, pravo na nadoknadu i ortopedska pomagala. Inače, Darku Jelisiću ruka još nije narasla.

Eto, o tome je pisala Nidžara i nije se desilo ništa. U cijelom civiliziranom svijetu, onom u kojem se - da parafraziramo stihove pjesme grupe Major u kojoj je pjevao Dare - ulazi na ulaze i izlazi na izlaze  (mi to, provjerite na prvoj tramvajskoj stanici, radimo obrnuto) bio bi to pristojan skandal. Na priču bi se zakačili drugi mediji, kakav vješt političar bi se javno zgrozio i obećao da će provjeriti u čemu je problem, pa usput optužio političke protivnike da su tu nešto zajebali, iz nadležnog ministarstva bi, makar, poslali saopštenje za javnost... Diglo bi se puno buke, malo toga bi se, naravno, rješilo – administracija je po prirodi kilava, pa se čovjek, kada se izgubi u njenim labirintima pita je li u, recimo, Kanadi ili bivšem SSSR-u - ali se, pretpostavljam, jedan bivši vojnik ne bi osjećao izdanim. Kod nas se niko nije ni počešao. A i što bi: Darko je pozvan na procjenu invaliditeta, nije došao i gotovo.

Ponižavanje

Ko mu je kriv kada mu je važnije da svira gitaru i bubnjeve iako nema šaku? Ko može uložiti takve napore da, kako je sam rekao, bez dovoljnog broja ruku, tambura i bubnja, može i bez invalidnine! Ionako mu ne može biti ni palice...

Naravno da Darko Jelisić nije jedini amputirac što po devetnaesti puta mora ići negdje da nekakva komisija napiše ono što je svakoj budali bilo jasno nakon prvog puta: noge i ruke nisu mliječni zubi pa da na njihovom mjestu izrastu novi, trajni barem do prvog karijesa. Potvrda o invaliditetu postala je kao rodni list, ali ne stariji od šest mjeseci. Znate to već: za stotinu stvari neki, recimo, trideset osmogodišnjak mora donijeti rodni list izvađen u proteklih pola godine, jer, normalno, postoji sumnja da se u međuvremenu još koji puta rodio. Samo što je taj rodni list glupost benignog tipa, dok je provjera invaliditeta amputiraca ponižavajuća, uvredljiva, strašna...

Odbrambeno oslobodilačko domovinski rat, kako se to, valjda, kaže na federalnom jeziku, završio je, tako kažu poodavno. Federacija je formirana godinu i nešto ranije. Ipak, uzmimo 1996. za takozvanu nultu tačku. Ovo je, znamo i to, 2013. Dakle, to je sedamnaest godina u kojima više niko nije mogao ostati ratni vojni invalid.

Nema - je li tako, tako je - ratnih vojnih invalida u miru. E pa sedamnaest godina, (halo, sedmnaest! u onomkurčevom Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata/Federalnom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, nije napravljena baza podataka invalida kod kojih se stepen invalidnosti ne može promijeniti! Ako je u tih sedamnaest godina bilo po dvije stotine radnih dana, digitron kaže da je to ukupno tri hiljade i četiri stotine. Da su dnevno, za osam sati rada, „obrađivali“ po deset invalida, do sada bi u različite skupine bilo zavedeno 34.000 ljudi. Slovima: trideset četiri hiljade. Broj ratnih invalida u Federaciji je, prema nekim procjenama, najviše trideset hiljada. Ali nisu, bila preča posla.

„Zna se da je nakon rata izdano oko 300.000 uvjerenja o neisplaćenim plaćama, da sada ima oko 580.000 hiljada pripadnika oružanih snaga. Duplo više! Zna se da je 2004, nakon usvajanja Zakona o pravima boraca, porastao broj RVI-ja za 15.000“, rekao je aprila prošle godine za Oslobođenje Ale Hošić, predsjednik Saveza RVI BiH. Eto, dakle, zašto je Darko ostao bez invalidnine: treba platiti armiju od skoro šest stotina hiljada ljudi – kako li, kojim čudom, ne dođosmo do, makar, Vranja? – i kupiti ortopedska pomagala ratnim vojnim invalidima stradalim u borbama sa višestruko brojnijim i bolje naoružanim neprijateljem 2005. Sjećate se, je li tako, kako se te godine pucalo, posebno u ljetnim mjesecima...?

Administrativni Frankestein

Ruka Darka Jelisića je prvi puta nestala na frontu, a drugi u sistemu prevara i nerada. Opća neosjetljivost (i) na njegov slučaj je manifestacija naše pomirenosti sa javašlukom kao prihvatljivim oblikom društvenog ponašanja. Upravo njom se hrani administrativni Frankenestein, naopako funkcionirajući sistem spram kojeg su sve secesionističke politike – kamilica. Bosanskohercegovački narodi nikada – izuzmemo li NOB – nisu bili ništa drugo do statisti u vlastitim historijama, objekti povijesti dovođeni, tačnije dotjerani, do pred svršene činove. Bosne i Hercegovine će, dakle, biti ne dok mi to hoćemo ili nećemo, već dok njen ostanak ili nestanak ovise o nizu događaja koji će nas pogoditi ili zaobići. No, to kakva će ta, dok je ima, BiH biti za svoje građane, e to zavisi samo o tim istim građanima. Onima kojima je izgleda prirodno da se provjerava je li više narasla ruka svim našim jelisićima. Pa tako devetnaest, dvadeset devet, sto osam puta, koliko god treba.

Neće, dakle, BiH ubiti oni što je neće kao bilo kakvu, već oni što je ne znaju napraviti da funkcionira tamo gdje se ne sapliće o nakaradna ustavna rješenja, kompliciran politički sistem, ovlasti ovoga i onoga, i gdje se svi se problemi rješavaju tako što se ne formira komisija za sve i svašta - od ruke Darka Jelisića do komisije za provjeru rada komisije za procjenu invaliditeta ratnih vojnih invalida – već se na njima radi kako treba.

„Ako hoćete da ništa ne radite, onda formirajte komisiju“, rekao je Winston Chuhrchill. Naše su, vidimo, formirane, a oni što ne vide razloga da pred njih izlaze – njihova stvar.  

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba