Pričaj, stari...

Piše: Vuk Bačanović

Pričaj stari...

... i tu se snimak prekida. Ko zna kakvu su još izjavu od prestravljenog Abdulaha Purkovića iznudili Karadžićevi propagandisti Vasković i Lalović. Možda kako jedva čeka prisustvovati svečanoj guslarskoj akademiji povodom „oslobođenja“ Srebrenice od terorista? Možda da je i sam spreman nešto odguslati?

Etničko čišćenje kao oslobođenje

U stvarnosti koju proizvode novinari sve je moguće! U njoj genocidni planovi i etnička čišćenja gradova postaju oslobođenja. U njoj su izvršioci takvih radnji nebeski vitezovi sa fresaka. S druge strane, ratni profiteri postaju ugledni biznismeni, a poslijeratna tranzicijska pljačka dugo čekana sloboda. U ljudskoj otuđenosti od sebe samih, proizvođači te otuđenosti, klasa koja proizvodi finansijsku nejednakost, ponudiće svojim robovima rješenja iz mašte, „pravdu“ koja je pravda samo za izrabljivače.

Zato su izrabljivači srpskog naroda, restauratori ravnogorstva, imali širok spektar novinara, proizvođača novog ravnogorskog svijeta. Slobodan Vasković je bio samo jedan od njih. Jedan od brojnih izvršitelja, ali ne i naredbodavac.

Unatoč tome, na njega se obrušila i Dodikova medijska mašinerija na čelu sa Glasom Srpske, dio združene goebelsovske mašinerije, u kojoj nikada nije bilo katarze zbog ispiranja mozga srpskom narodu antibošnjačko-koljačkom propagandom. Medijski mrak u kojem se i mogla dogoditi Srebrenica, stvarala je, između ostalog i ova medijska kuća, kao i drugi instrumenti sprovođenja SDS-ovih ratnih ciljeva, prvenstveno Srpska novinska agencija (SRNA) i Srpska radio televizija (SRT), današnji RTRS.

Dok je Srna požurila da se ogradi od Vaskovića, baš kao da bi samo on bio problematičan u cijeloj ratnoj uređivačkoj politici ove kuće, RTRS je u svojoj sinoćnjoj centralnoj informativnoj emisiji gledaocima ponudio žalopojku za đeneralom Dražom Mihailovićem, baš kao u dobra stara vremena Vaskovićevog urednika Riste Đoge. Jedini problem koja današnja dodikovska mašinerija kreiranja srpske stvarnosti ima s Vaskovićem jeste njegov transfer u federalni medij. Njegov „intervju“ s Abdulahom Purkovićem, zapravo ni po čemu ne odudara od načina na koji Dodik kreira srpsku kulturu sjećanja na Srebrenicu, ili mišljenje o bilo kojem segmentu stvarnosti u RS-u.

Školski primjer kreiranja stvarnosti

Pa ipak, SDS-ovsko ratno kreiranje stvarnosti, koje na snimku demonstriraju Vasković i Lalović ne govori samo o SDS-u. Na njihovom primjeru svjedočimo školskom primjeru kreiranja stvarnosti, čije su finese različite, ali suština ista.

Vasković-lalovićevska prinuda Purkovića da saučestvuje u prezentiranju srpskog Disneylanda, ne razlikuje se suštinski, a ni metodološki od korporativnog pritiska na uredništva medija da stvarnost kreiraju u skladu sa vlasnikovim poslovnim interesom. U Vaskovićevom i Lalovićevom slučaju bio je u pitanju „interes“ srpskog rukovodstva, tačnije cjelokupne mašinerije koja je iza njega stajala, a koja se morala oprati od genocida koji je namjeravala sprovesti. U slučaju korporativno kontrolisang medija, to može biti opravdavanje prodaje i/ili privatizacije cjelokupnih šuma, rijeka, fabrika, uništenja cjelokupnih ekosistema, radnih mjesta i radničkih života zbog profita gazde kojem se to isplati. Često se zalaganje za ovakve poduhvate također predstavlja kao nacionalni interes, a mnogi i ne hoteći postaju njegovim izvođačima.

Ma šta mislili o Lenjinu i njegovoj ulozi u istoriji, nikada ne smijemo zanemariti njegov naučni rad i spise koji ni danas nisu izgubili svoju aktualnost. Primjenjujući njegove analize i na savremeno bosanskohercegovačko društvo, bilo bi vrlo uputno da sve više počnemo razmišljati da su „ljudi... oduvek bili i uvek će biti glupe žrtve obmane i samoobmane u politici sve dok ne shvate interese neke klase iza svih moralnih, religioznih i socijalnih fraza, deklaracija i obećanja.“ (Lenjin, 1903).

Drugim riječima stvarnost koju kreiraju mediji, uvijek će „patiti“ od vlasničkih odnosa koji je reguliraju, bilo da se radi o refleksiji vlasničkog ili diktatorsko-državnog interesa kao u staljinizmu i njemu srodnim kvazikomunističkim režimima.

Ne samo tada, i ne samo oni

Čovjekova „sloboda“ se prema tome svodi na to da prihvati jedan od niza interesima stvorenih realiteta, bilo radi pukog preživljavanja, bilo radi popravljanja svoga položaja u društvu pristajući biti dio nekog od bezbrojnih interesnih talova.

Srebrenica, 12. juli 1995., Slobodan Vasković, reporter

Vasković i Lalović su – htjeli to tako ili ne, mislili to tako ili ne – pristali da, u okvirima vlastite profesije i prema tome materijalnog interesa, saučestvuju u stvarnosti etnički očišćenih i potom tranzicijskih opljačkanih oblasti „koje su Srbi smatrali svojima“. Oni su svoje zadatke u tom smislu vrlo profesionalno obavili.

Vasković, laži o Srebrenici i posljednja slika Avde Palića

Zapravo, svi živimo u stvarnosti u čijem su kreiranju učestvovali mnogi vaskovići i lalovići, jer su umjesto slobode izabrali „slobodu“ da postanu žrtve obmane i samoobmane, koja se i danas reproducira u cilju očuvanja tajkunskih i vlastodržačkih privilegija. Vasković i Lalović su bili dijelovi mašine našeg današnjeg laganog eutanaziranja, ali ni onda, kao ni danas nisu bili jedini, niti su takvi radili, niti danas rade samo u srpskim medijima...