Pozdravi Mariju

O režiseru Klopčiću, zlatnoj kosi Snežane Nikšić, tajnim bjekstvima i filmskom zatočeništvu, Bogatajinu potopu, slovenskoj slavenskoj duši i onima koji se griju na sigurnoj vatri

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

Režiser slovenskog filma u kome sam igrao glavnu ulogu bio je Matjaž Klopčić. Odličan režiser. Voljeli smo njegov film Na papirnatim avionima, koji je požnjeo veliki uspijeh u Jugoslaviji, a bio je zapažen i na nekim evropskim festivalima.

Film je imao neku nježnu poetiku i toplinu. Briljantna kamera Rudija Vaupotića zabilježila je zamamni slovenski valcer Snježane Nikšić i Polde Bibič.

Klopčić je bio pomalo čudak u ophođenju s ljudima, no beskrajno zaljubljen u svoje suradnike, tako da je bio gotovo ljubomoran, ako bi se bilo što među njegovim glumcima događalo mimo njegova sudjelovanja i znanja. Bila je to neka gotovo djetinja, bezazlena posesivnost, koja nas je sve skupa zabavljala. Glumačka ekipa je bila uistinu impozantna: Dusa Pockajeva, Stane Sever, Milena Dravić, Relja Bašić i mnogi poznati slovenski glumci u manjim ulogama. Snežana Nikšić je i ovaj puta bila djevojka iz snova oko čijih se krupnjaka najviše vremena trošilo, jer Matjaž je, gotovo opčinjeno, nastojao svaki pramen njezine zlatne kose postaviti u prave uglove filmskoga kadra, što je poprilično izbezumljivalo Snežaninog muža Vuka Babića.

Iako se radnja odvijala oko mog lika, koji je bio glavna uloga u filmu, golove je (kako mi to filmaši znamo reći na setu) zabijao Mirko Bogataj! Igrao je sjajno napisanu ulogu Popaja, koju je isto tako sjajno i maestralno odigrao. U filmu su igrali i neki mladi slovenski glumci, koji su me fascinirali svojim talentom i nekom posebnom toplinom. Tone Slodnjak, Radko Polič, Vinko Hrastelj, Boris Juh, Tone Gogala, Ivo Ban...

Sve je bilo tako dobro i obećavajuće u Ljubljani tih mojih filmskih dana, dok ne bi pala noć. Tada bi me hvatala neka neobjašnjiva tjeskoba i ja bih se, praveći se da odlazim rano spavati, iskradao iz hotela "Union" i krišom odlazio na stanicu, hvatajući „ekspresni” za Zagreb, da bih sa svojom balerinom suvremenog plesa lutao ulicama Zagreba, zatim večerao u predvorju stana njezinih roditelja, gdje nam je njezina majka krišom ostavljala večeru, a onda bih, nakon te tople i zaljubljene noći, odspavao još dva-tri sata u mojoj studentskoj sobi, koju sam dijelio sa prijateljem Mustafom Nadarevićem, te se vraćao prvim jutarnjim autobusom za Ljubljanu i pojavljivao točno u 7 i 30 ispred hotela "Union", gdje me je čekao auto da me odvede u Viba film na snimanje.

Ubrzo su me otkrili i zabranili mi tajna putovanja u Zagreb. Ostali su mi, u tom filmskom zatočeništvu, moji slovenski prijatelji da s njima utapam besane noći, koje su obično završavale u Klubu kulturnih delavcev, kod legendarnog Mikija i njegove žene, gospe Oli. Taj restoran je zapravo bio jedini koji se mogao uporediti sa beogradskim Klubom književnika, kojeg su vodili šjor Ivo iz Korčule i i legendarni Buda. Šjor Ivo uvijek bi kod moga stola posebno zastajao i čeznutljivo se raspitivao o Zagrebu, Dubrovniku i jadranskim otocima. Taj ugostiteljski tandem uzdigao je Klub do neslućenih visina gastronomije na našim balkanskim prostorima.

Tih godina Ljubljana je imala u sebi neku rusku tugu. Sve što mi se događalo i čemu sam bivao svjedokom, podsjećalo me je na romane Dostojevskog. Otmjeni i zamamni Tone Slodnjak, koji je u 27. godini, nakon sjajno odigranog Hamleta, jedne pijane noći prosuo svoje tijelo po kišnoj cesti glavne ulice Ljubljane. Taj slovenski James Dean potpuno me fascinirao svojom svemirski modernom glumom, prema kojoj je moja slavonsko-lička duša bila kao jeka pripitomljenog vuka sa velebitskih visova.

Mirko Bogataj, sa svojom francuskom kapom, pojavom, kretnjama, bio je elegancija na djelu. Da je kojim slučajem rođen u nekoj drugoj zemlji, siguran sam da bi prije Al Pacina bio Al Pacino.

I kao da je znao svoj usud, postao je šampion alkoholizma u glavnom gradu Slovenije. Kroz njegove vene, kao kroz pocinčane cijevi, svake noći slijevale su se litre raznovrsnog alkohola. A njegova duša pri tom, laka i nekako posebno elegantna, vješto se opirala svakoj, pa i najmanjoj gruboj gesti pijanca. Jednostavno je ronio sve dublje i dublje.

Ili je letio sve više i više!?

Poslije sam ga godinama ponekad sretao u Ljubljani i on je s nekim naročitim osmijehom ispraćao moje jugaslovenske filmske uspjehe, te kao da nije nimalo žalio što i on nije dio toga filmskoga festivala, nego je ostao tu, dežurati po noćnim kavanama glavnoga grada Slovenije, utopljen u svome beznađu i u svome djetinjstvu, iz kojeg mu se nije izlazilo.

Zadnji puta sam ga sreo u nekom kafiću blizu željezničke stanice. Čvrsto smo se zagrlili i poljubili. I prije nego sam uspio vidjeti metalni ring koji mu je u sredini vrata zamjenjivao dušnik, šapnuo mi je ravno iz pluća:

– Više ne radim na radiju. Ne govorim u prazno.

Tako iskrivljen i nekako naročito ironičan, neodoljivo je podsjetio na staroga Fjodora Karamazova, dok je ispijao duple viskije sa ogromnim komadima leda, koji su valjda zamjenjivali analgetike i blažili svježe rane njegova iskasapljenog grla.

Slovenci umiju biti pravi Slaveni. Više nego i Srbi. A sve mi se nekako čini da su ta legendarna srpska i hrvatska junaštva i sveslavenstva bila zapravo propaganda vladajućeg srpsko-hrvatskog jezika, koji je dominirao nad jezicima drugih Južnih Slavena i ostalih naroda, koji su se zatekli u sklopu šarolike tvorevine Južnoslavije.

To se naročito osjećalo u kazalištima. Malo je glumaca čiji materinji jezik nije bio srpsko-hrvatski (kako se tada službeno zvao) uspijevalo na tome jeziku glumiti. To je najbolje pošlo od ruke čudovitom Bekimu Fehmiju, koji je poslije senzacionalne uloge u Skupljačima perja, uspio ostvariti blistavu internacionalnu karijeru. Danas, čuo sam, sjedi u svome beogradskom stanu iz koga godinama ne izlazi na ulicu. Otkako je počeo rat, koji ga je, kao uostalom i sve nas slične njemu, prikovao za apsurdne nježnosti bivših života, zanijemio je i kao glumac i kao čovjek. U njegovim samurajskim grudima slutim samo gorčinu i prezir prema svemu što ga okružuje.

Što li sada, pitam se često, rade Enver Petrovći, Faruk Begoli i drugi moji kosovski drugari sa kojima sam snimao filmove i bratimio se godinama po beogradskim i zagrebačkim i pulskim kavanama?

Sanjaju li svoje bivše živote, beogradske teatre i ulice po kojima su ostavljali neizbrisive tragove mladosti, koji će ostati da svjedoče o bezbrojnim ljubavima koje su se plodile unatoč plemenskim zabranama!?

Gdje li su, što li rade...?

Ili su se zatvorili u zaštitničku oazu materinjeg jezika i ognjišta, spremni da dočekaju skoru starost u kojoj će, tišinama zaogrnuti, kriomice, katkada da ih nitko ne čuje, otpjevušiti:

”Gdje... pokazi mi... gdje, kad tužne sudba ne voli... i čime od svijeta da se branim... kao ruža... sa dva smiješna trna ili snom... uzalud, uzalud... sve je protiv nas...”