Potjernica za Borisom D.

Piše: Emir Imamović

Buka koja se nadigla povodom sporazuma između Zlatka Lagumdžije i Milorada Dodika, odnosno SDP-a BiH i SNSD-a, nadjačala je histerične, primitivne, nacionalističke, baš onako balijske (dakle, prostačke), gadljive pozive na linč kolumniste (i) Oslobođenja, splitskog pisca i novinara, Borisa Dežulovića.

„Čudo je reis. Ni Chucku Norrisu nikad na pamet nije palo da pomiče Bajram. Od prošlog četvrtka - ja se izvinjavam, petka - Bosna je i službeno u saudijskom historijsko-kulturnom krugu: je li to, naime, reis nešto ljut na Turke ili šta je, ne zna se, ali vrhovni poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini odlučio je da se vjerski blagdani više ne računaju po turskom, nego po saudijskom kalendaru. I vrijeme će se valjda od sada računati po šerijatskoj satnici, prema onome divovskom saudijskom mutantu Big Bena iznad Velike džamije u Mekki. Klanjat će Bošnjaci sabah-namaz u gluhu noć. Unio je tako reis konačno malo reda u bosansku islamsku zajednicu. Ne mogu džamije biti saudijske, a bajrami turski... Reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić unaprijedio se, kako vidimo, u vrhovnog muvekita Bosne i Hercegovine. Kurban-bajram po rokovniku sudijskog Šerijatskog vijeća nije, međutim, jedina promjena u kalendaru bosanskih muslimana“, napisao je, pored ostaloga, a i mi prenijeli, Dežulović u Oslobođenju prošlog četvrtka, prvog dana jedanaestog mjeseca, tek nekoliko sedmica prije konačnog odlaska Mustafe Cerića u... U penziju, nadati se.

Tri duhovite, tačne, sjajno ispisane novinske kartice ili hiljadu trideset i dvije riječi iz teksta „Kako je Mustafa ef. Grinch ukrao Bajram“, bile su povod za rafalnu paljbu iz bošnjačkih tastatura od Rijaseta Islamske zajednice, do daleke Amerike, čvrstog uporišta mega Bošnjaka, uvijek spremnih na bitke do istrebljenja svih mrskih neprijatelja Bosne, muslimana i Mustafe efendije kao takvog.

I Boris Dežulović, halo!, je eto postao „fašisoidni nacionalista i lažni liberal“, „poglavnikova podrepna muha“ kojeg, valjda zbog opstanka islama, prvom prilikom treba pretući negdje oko Kovača i poručiti mu: „E pa marš iz naše čaršije, skotu bjelosvjetski!“. Tako, barem, u pokušaju da bude duhovit (!), piše nekakav Ismet Bećar, inače saradnik Radija BIR i Preporoda, zvaničnih glasila Islamske zajednice BiH, navodno diplomirani žurnalista, a sigurno kolosalna neznalica.

Na portalu Rijaseta Islamske zajednice, Muhamed Velić, još jedan jednako neinformiran hodža, kaže: „Boris Dežulović, redovni kolumnista Oslobođenja, on, mislim, nije 'peder', žargonski kazano, on je druga sorta, gora i opasnija! U jučerašnjem izdanju Oslobođenja, opet, imao je žestoke i panične napade islamofobije, kur'anoskrnavljenja i blasfemije! Taj čovjek je prevazišao samog sebe u islamofobiji, islamomržnji i skrnavljenju Kur'ana, Božije Riječi. Nema mu takmaca na ovim prostorima. No, ti panični napadi, koje vjernici, muslimani kao ubojite granate trpe, traju već dugo. S njim se treba legalno i legitimno obračunati, na način da ga se treba optužiti za izazivanje vjerske mržnje i netolerancije. Time bi se trebale pozabaviti sudske instance, isto kao i s onim manijakom u Beogradu što je javno na Facebook-u palio Kur'an. Razlika između tog manijaka u Beogradu i Dežulovića i njegove islamofobije i mržnje gotovo da ne postoji! Zapravo, postoji! Dežulović je perfidniji i podmukliji u tretiranju Kur'ana na najružniji način. Boris Dežulović je 'protjeran' iz Splita, Zagreba, Beograda, Banja Luke itd., sada je u Sarajevu gdje radi i piše šta mu je volja. Paradoks je očit: muslimani ga plaćaju da bi on pljuvao i udarao na najveće islamske svetinje! Žalosno je to što je Sarajevo postalo posljednje utočište bjelosvjetskim huljama, hohštaplerima i blasfemičarima“.

Problem sa ljudima poput Bećara i Velića nije samo u tome što uporno dokazuju kako sloboda govora podrazumijeva i slobodu da se govore gluposti, već što uvijek postoji dovoljan broj onih što ih čuju i spremni su preći sa njihovih riječi na svoja djela: istući posljetitelje Queer festivala, pljunuti časnu sestru u sred Sarajeva ili, kada se ukaže prilika, napasti Borisa Dežulovića za njegove posjete Sarajevu. Nije to, istina, sada neki bitan detalj, ali ga nije loše znati: Dežulović, ma šta o tome imali reći pravobranitelji pravovjernih, uopće ne živi u bosanskoj prijestolnici, niti je ikada živio.

Ko god ima živaca i tableta protiv mučnine, pa može pratiti šta, kako i o čemu pišu bilteni odlazaćeg reisa, teško da može biti iznenađen reakcijama na ovaj ili prethodne tekstove jednog od najtraženijih i najangažiranijih kolumnista u bivšoj Jugoslaviji. Ko je prebolovao naivnost, morao bi, građanski je pristojno ako ništa, biti zabrinut izostankom reakcija onoga što je ostalo od, nazovimo je, javnosti. Barem onog njenog dijela koji još uvijek nije ni lobotomiziran, niti uplašen.

Iskustva imamo sasvim dovoljno da znamo kako broj idiota ne opada bez obzira koliko ih mi ignorirali, već, sasvim suprotno, raste ostavljajući posljedice na nešto širu okolinu od vlastite radne sobe. Nije zabilježeno, a teško da se i desilo, da je jedan, samo jedan, fašista iz naše mahale zanijemio ili kompjuter počeo koristiti za tetris, nakon što se ispostavilo kako ga pristojan, civiliziran svijet množi sa nulom. Pri tome, ne govorimo o anonimnim komentatorima koji u cyber eri umjesto na terapiju idu na forume, već, u ovom slučaju, o vjerskim službenicima kojima je ventile popustio najgori među njima. Onaj što je, na kraju, ukrao i Bajram. Samo što on, ipak, odlazi, a oni su tek počeli uspon u hijerarhiji duhovne muslimanske milicije.

Potjernice za Borisom Dežulovićem manifestacija su i nekada incidentnog, a danas sve masovnijeg i prihvatljivijeg odnosa konzervativnih – a takva je većina, potvrdili i posljednji kao i mnogi prethodni izbori – Bošnjaka prema drugima, Hrvatima ili Srbima naročito. I to onima koji, što bi rekao Gradimir Gojer, s njima žive - ili, kao Dežulović, navraćaju na nešto više i obostrano važnije od kalorične hrane i slikanja po Čaršiji. Svi živi primjerci bošnjačke tolerancije, merhametluka, otvorenosti, ovoga, onoga, prihvatljivi su sve dok redovno iskazuju lojalnost na dva načina. Jedan je kritika vlastitih sunarodnjaka, njihovih dominantnih politika danas ili uloge u ratu, a drugi, jednako bitan, ako ne i bitniji, podilaženje većini ma šta god radila i, naravno, prilagođavanje vlastitog, načinu života dominantnih. Onoga trenutka kada svi ti „naši“ povjeruju kako su, naprosto, građani poput ostalih, pa se osvrnu oko sebe i o tome kritički progovore, tada postaju fašisoidni nacionalisti i lažni liberali, skotovi koje, iz higijenskih i moralnih razloga, treba protjerati ili izopćiti. Najbolje oboje samo obrnutim redom. Iskusili su to, u manjoj ili većoj mjeri, na blaži ili nimalo ugodan način, i Ivan Lovrenović i Mile Stojić i Duška Jurišić i mnogi, mnogi drugi. Sve do, evo, Borisa Dežulovića. Još jedne označene mete i moguće žrtve u aleji stradalih tamo gdje, naravno, nimalo nije važno kako se ko zove, sve dok kakav našiljeni hodža ne odluči da je vrijeme za vaspitno cipelarenje. Prvo verbalno, pa bukvalno.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba