Nogometom za prijatelje

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Sada, kada smo postali pobjednici, vrijeme je da se tako i ponašamo: veličanstveno. Da konačno odbacimo onu provincijsku zavist i primitivizam, koja vlastiti neuspjeh liječi priželjkivanjem tuđeg.

Sredinom idućeg mjeseca nogometna reprezentacija Hrvatske igrat će dvije utakmice baraža za odlazak tamo gdje smo se mi konačno, nakon stotinu godina razočarenja, al' fakat k'o veliki, zasluženo plasirali: na Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Hrvati, naravno, još ne znaju protivnika u doigravanju, ali kako igraju i kakav ih duduk vodi, i sreća i podrška će im trebati s kim god da se nadmetali.

E, zamislimo sada Emira Hadžihafizbegovića, Enisa Bešlagića ili bivšeg košarkaškog reprezentativca Samira Avdića, bilo koga, izbor je slobodan, uoči baraža umotanog u zastavu Republike Hrvatske i u društvu pet, šest navijača Hrvatske iz, recimo, Zagreba, Splita, Osijeka, svejedno. Jesmo? Odlično. Sada zamislimo i Halida Bešlića ili Dinu Merlina u isto vrijeme i u dresu Real Madrida ili Bayerna iz Munchena, na kojem piše, ovisno šta ste izabrali, Modric ili Mandzukic. Obavljeno? Fino, idemo dalje: na tom dresu, naprijed, kod grba, a iznad reklame, još stoji: „Našem dragom...“, a ispod su potpisi Srne, Ćorluke, Pletikose, Strinića, Kranjčara i ostalih hrvatskih reprezentativaca. Kompletirana slika? Lijepo.

Idemo sada malo u rikverc, to barem nije teško, pa mi i kada se trudimo gledati naprijed, obično usmjerimo pogled u retrovizor: datum je dvadeseti juni, godina 2008. Na EURU održanom u Austriji i Švicarskoj, u četvrtfinalu su igrali Hrvatska i Turska. „Ooooo, Turkie...Tekbir - Allahu ekber...Gazi, gazi ustaše, ustaše... Ovo je Bosna!!!“, odjekivalo je tog petka, malo prije ponoći, Sarajevom, njegovom najčuvenijom ulicom, Ferhadijom. Slavio se poraz reprezentacije Hrvatske na Evropskom prvenstvu u fudbalu, pobjeda Turske na Evropskom prvenstvu u nogometu, tako nekako.

Zamislimo sada, kada smo već osvježili pamćenje, reakcije u Sarajevu na fotografije na kojima su Hadžihafizbegović, Bešlagić ili Avdić, ko god, umotani u crveno-bijelo-plavu zastavu sa šahovnicom ili na snimke Bešlića i Merlina u dresu nekog od nogometnih reprezentativaca Hrvatske. Niko se, je li tako, ni počešao ne bi? Ma jok...

Do jučer nam je bilo prirodno, razumljivo, ma očekivano, da Severina odjene dres Edina Džeke sa grbom Man. Cityija i potpisima Seje Salihovića, Vede Ibiševića, Zvjezdana Misimovića, Asmira Begovića...da se Dino Rađa slika na Ilidži prije puta za Kaunas, sa jedno petnaest kvadrata bosanskohercegovačkih zastava okolo; da za Bosnu i Hercegovinu, kada već ne igra protiv Hrvatske, navijaju redakcija indexa i Slaven Bilić; svršavali smo na tekst Borisa Dežulovića o Izetu Mikiju Hajroviću...a da je bilo prilike, zamotali bi se u tursku, brazilsku, švedsku, bilo čiju zastavu ili samo imali razumijevanja za one što to rade. I usput tekbiraju, gaze „ustaše“ ili „četnike“, zavisi protiv koga već navijaju, klanjaju pred crkvama...

Beskrajno talentirani za izmišljanje isprika, za svaku smo budalaštinu nalazili dvije, tri, najmanje. Sjetio bi neko kako su navijačke emocije, poput drugih, iracionalne, pa im, je li, i ne treba racionalno suditi; pa kako Austrijanci zbog osjećaja opće inferiornosti uvijek navijaju protiv Njemačke; koju, zbog prošlosti, ne trpe Holanđani i Englezi; dok Irci, škoti i Velšani, ne mogu, iz historijskih razloga, engleski tim vidjeti niti nacrtan. I sve je to tačno, samo što u Austriji, Holandiji, Velsu...niko ne slini na manifestiranje ljubavi iz Njemačke, niti odašiljanje mržnje ima unutarpolitičku težinu i poruku; kod nas adresiranu na one krajeve u kojima se reprezentacije Hrvatske osjećaju bolje nego na Maksimiru, a selekcije Srbije kao na Marakani.

No, ako je bošnjački ili bosanski odnos spram hrvatskih i srpskih nacionalnih timova, zapravo, samo odgovor na odnos određenog broja ovdašnjih Hrvata i Srba prema bilo čemu što nosi bosanskohercegovački prefisk ili sufiks, odakle onda kolektivno oduševljavanje Rađinom, Severininom ili bosnofilijom Baneta Trifunovića, recimo? E, u tom zecu leži grm: gubitnički način mišljenja podrazumijeva, ako ne zahtijevanje, onda svakako prenaglašavanje tuđe, normalno bezuslovne ljubavi - i još većeg razumijevanja za primitivne izljeve naših frustracija. Drugačije rečeno, kada neko, nije važno ko, iz Splita ili Zagreba, navija za Bosnu – ili kada, da ne zaboravimo komšije, na dres reprezentacije Srbije stavi natpis: „Bosno, srećno u Litvaniji! Srbija je uz vas!!!“ - on ne samo da radi ono što smatramo normalnim, već daje i potvrdu našoj ispravnosti. Sa druge strane, kada se po Bosni histerično navija protiv Hrvatske ili Srbije, svejedno je: to je „razumljiva“ reakcija na odnos bh. Hrvata spram Bosne i Hercegovine  i Tuđmanovu politiku devedesetih, odnosno na srpsku agresiju, Miloševićeve velikodržavne projekte...!

Sve to skupa najmanje ima veze sa uobičajenim navijačkim strastima. Kvar je dublje u sistemu: u istovremenom uživanju u tuđim emocijama i jednako srčanom navijanju za protivnike naših iskrenih prijatelja.

E ako to nije shizofreno, onda – ništa. Samo što, jebi ga, jeste. Na sreću, kažu da pobjede liječe. A mi smo, od sinoć i konačno, pobjednici.