Muzejski primjerak ludila

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Ovo ljeto sam obilazila puste muzeja i galerije koji se ovih dana, jedan po jedan, zatvaraju. Sretala sam samo zalutale mlade  turiste koji su tražili spas od ljetne vreline. Bili su oni, čini mi se, i radoznali da možda nešto saznaju o zemlji i mjestu koje su došli obići, ali nisu vidjeli ništa, te su ležali po hodnicima i ispred zgrada u debeloj hladovini, da bi na kraju otišli u prvi kafić.

Pregledala sam iste izložbe koje sam gledala i valjda kada sam prvi put ušla u neke od tih muzeja, što je, moram priznati, prilično davno. Vidjela sam užasno prljave WC, srela nemarne uposlenike, nove izložbe, ako koja, napravljene su bez ikakve ideje i koncepta. U Historijskom muzeju sam vidjela izložbu ratnih fotografija koju je poklonio ovoj instituciji slavni Ron Haviv. Unutar okvira jedne od fotografija je bila mrtva muha!

U neke od muzeja sam ulazila sa prijateljima čija djeca su nestrpljivo pitala i tražila da vide nešto za njihov uzrast. Nigdje nismo našli ništa.

Najzanimljiviji dio za djecu je bio besmisleno trčaranje po botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja, ili slušati kako odjekuje njihov glas u praznom prostoru.

Znam, svi su o ovom već pisali, ali naprosto je nemoguće prešutjeti sada kada su konačno (mada sam mislila da su se već jednom zatvorili nedavno, pa mi malo nije jasno šta je sada opet) zatvorena vrata na nekim od tih institucija, kao i način na koji oni koji tamo rade, barem neki od njih, pričaju u javnosti, koga i kako optužuju za to stanje, i šta traže. Isto je tako nevjerovatno gledati slike jedva hiljadu studenata dok izvikuju besmislene, isprazne, parole tipa “Pozvali smo studente da daju podršku Muzeju i da pošaljemo poruku da nećemo dozvoliti agresorima da uništavaju naše institucije kulture, jer kada nam unište kulturu, uništili su i Bosnu i Hercegovinu”????

Misle li oni kada govore šta kažu? Koje agresore? One koje smo sami izabrali? Ili neke tamo “one”? Ili parola “Stidite se!” ispred Zgrade zajedničkih institucija. Da li su studenti obratili pažnju da više od dvije godine oni koji bi eventualno mogli ili trebali da se stide, jedva nekada svrate na posao. Možda više ima logike da se mi stidimo što im još dozvoljavamo da ostaju u ovoj državi, a ne samo na vlasti? Ili, najgora parola – “Ne damo institucije kulture!”. Ne plašite se – neće ih niko. U tome je i problem.

Još manje mogu vjerovati da ljudi koji su zakovali vrata muzeja već dan nakon toga neće trajno ostati bez posla. Ali, nema ko da ih otpusti.

Apsurdno. Da sami daju ostavke, to očito neće biti slučaj, ali će zato rado zatvoriti muzej.

Otužno mi je bilo čitati na dan kada su zakucana vrata Zemaljskog muzeja tekst u The Guardianu, britanskom dnevniku, u kojem su podsjetili šta sve ima i muzeju. Čuvanje samo jednog eksponata kakav je Sarajevska hagada, bi sposobnom menadžeru značio beskonačni izvor prihoda.

Prošlo ljeto sam upoznala jednu poznatu kustosicu iz New Yorka koja se nekim čudom našla u Sarajevu. Obišla je, kaže, sve muzeje. Vidjela blago koje nije očekivala. Ali nije mogla shvatiti zašto su ljudi koji rade u tim muzejima tako nemarni prema eksponatima i neprijateljski raspoloženi prema slučajnim posjetiocima. Kaže i da se pokušala predstaviti na ulazu, ali osoba sa kojom je pokušala pričati nije znala engleski, niti francuski, niti španski… ili bilo koji jezik od pet-šest koje ona govori.

Inače, bile smo zajedno u Historijskom muzeju u Oxfordu, jednom od najstarijih u Velikoj Britaniji, gdje je, nakon što se ona na ulazu prestavila, do nas došao lično direktor da je upozna i ponudi nam privatni obilazak. To mu je, kaže, dio posla.

E sada, treba na kraju imati neki pametan zaključak, a ja ga baš i nemam ovdje. Možda je svako od nas trebao u životu imati malo drugačiji odnos prema vlastitoj kulturu i naslijeđu, pa ako ništa, otići povremeno do nekog muzeja i platiti kartu? (Usput, da vidim mrtvu muhu uokvirenu uz sliku Rona Haviva koštalo je 4 KM, što i nije malo, ali, priznajem, takvo nešto nigdje drugo na svijetu ne bih mogla vidjeti)?

Možda smo trebali drugačije glasati na izborim da ne dovedemo na vlast “agresore”, a imali smo prilika ko zna koliko u zadnjih 15 godina? Možda nisam trebala obilaziti muzeje ovo ljeto?

Ustvari, možda uopće ne treba da idem u muzeje nigdje u svijetu da ne bih vidjela kako to treba da izgleda, pa bi mi onda bilo svejedno kako je to izgleda kod kuće?

A možda jednostavno treba sve zatvoriti, mislim cijelu BiH? Staviti daske i zakucati ih ekserima na sve ulaze i nadati se da će se u skoroj budućosti ukazati neki dobronamjernik, još bolje grupa takvih, pa krenuti sve iz početka, sa nekim boljim nama? Malo je šanse, ali nada zadnja umire. Da ćemo sami nešto uraditi, još je manja šansa, nažalost.

Možda?

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba