Lijepa zemlja, ali zagađena ljudima

Radiosarajevo.ba
Lijepa zemlja, ali zagađena ljudima


Piše: Emir Imamović

U utorak, dvanaestog dana juna, u Zagrebu je promoviran novi roman Andreja Nikolaidisa, Odlaganje. Parezija, objavljen u izdavačkoj kući Algoritam. „Današnje nacionalne financijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održavanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin“, piše, pored ostaloga, u knjizi crnogorskog pisca rođenog 1974. u Sarajevu.

Uspješan čovjek za uspješnu BiH

Nekoliko dana ranije, u emisiji Telering televizije OBN, gostovao je novinski magnat, predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH i budući ministar sigurnosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Fahrudin Radončić. Onaj u čijoj službenoj biografiji, objavljenoj na siteu SBB-a piše: „Radončića očekuje veliki i sudbonosno važan posao za budućnost države koji on, kao 'uspješan čovjek za uspješnu BiH', jedini može odgovorno i efikasno obaviti“.

Na prvi pogled, ova dva događaja nemaju nikakvu vezu, osim što pokazuju koliko smo beznadežno nesposobni za „trgovinu“. Mi smo Crnoj Gori dali velikog pisca, a ona nama – malog Fahru velikih ambicija. Gore, dakle, nego i u vicu u kojem je Suljo 200 olovaka platio dvije marke po komadu, pa se hvali kako idu k'o halva za marku.

„U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju... Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga, opet, proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad  - etničko čišćenje. Veličanje sposobnijih ne razlikuje su u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno superiornih. Zato se teror većinske vjere i nacije iz devedesetih prirodno i spontano transformisao u teror sposobnijih i uspješnih dvijehiljaditih“.


Tranzicija – posljednji ratni zločin

Tako piše Andrej u romanu koji je nevelik jedino obimom – može ga se, dakle, u terapijske svrhe, čitati barem jednom mjesečno – ali je po svemu drugom velika književnost, ona što izlazi iz svijeta umjetničke komocije u kojoj se ne daju odgovori, već samo postavljaju pitanja.

Devedeset i osam kartica teksta, Andrej Nikolaidis nije, naravno, posvetio Fahrudinu Radončiću, anđelu naše tranzicije – „Tranzicija je, hoću reći, posljednji u nizu ratnih zločina“ –poslovnom čovjeku koji je za dvadeset godina prešao put od dilera Sandžačkih ćehaja do državnog ministra i kojem je politička referenca uspješnost u onome što njegov partner Zlatko lagumdžija naziva „realnim sektorom“. Kao pisac koji, progovarajući kroz svoj književni lik, kaže da ima strpljenja još samo za onu umjetnost koja žudi za realnim, Nikolaidis u romanu Odlaganje. Parezija, savršeno portretira one što su bili privilegovani, pa postali uspješni, da bi se danas nama rugali sa vrhova svojih kula od kamata. Zato opisi dobitnika iz devedesetih odgovaraju novim liderima iz dvijehiljaditih, bez obzira na mjesto radnje. „Provincijski novinar sklapa faustovski ugovor, stiče slavu i bogatstvo. Sustiže ga savjest, pa se on bori da ugovor raskine. U Željkovoj verziji, u tome uspijeva i postaje premijer Crne Gore“. Tako je kod Nikolaidisa.

Lijepa, ali zagađena ljudima

U Bosni provincijski novinar postaje, za sada, ministar sigurnost, gazeći preko Stranke demokratske akcije koja mu je dala prve milione, one za koje se ne pita: bez SDA „Avaz“ ne bi, kako ga opisuje njegov vlasnik, bio super uspješna kompanija, ako bi uopće bio ikakva.

Bezobrazno je, prema autoru nepošteno, novu prozu Andreja Nikolaidisa svoditi na onih nekoliko strana na kojima on piše o tranziciji kao „Četvrtom jugoslavenskom ratu“ i njegovim akterima. No, na tih nekoliko strana je i rečenica zbog koje svjetina nema pravo na zgražanje. Nisu, naime, sa neba pali oni što su privilegovanim činili ljude poput Radončića, niti će on sutra biti vlast zato što se ministarsko ili premijersko mjesto može kupiti na rate i uz posebno povoljnu kamatu: „Dželat je od žrtve dobio punomoć, imao je, kako se kaže, puni demokratski kapacitet za egzekuciju“.

Ta punomoć se na jeziku budućeg ministra sigurnosti zove „ugovor s narodom“. Onim što će prije shvatiti kako ploča svira, nego da je njegova bijeda direktna posljedica bogaćenja privilegovanih u jednom sistemu, pa na izborima opunomoćenih za egzekuciju. Ili, kako kaže Andrej: „Sistem ne valja, naravno, nikada niti jedan, ali istinski problem, sistemski problem, je to što ne valjamo mi“. Mi, zbog kojih se za BiH može reći isto što i za Crnu Goru: lijepa zemlja, ali teško zagađena ljudima.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak