Kurve, lopovi i poneki kreten

Piše: Emir Imamović

Kada je ono došlo do, kako bi rekao Marko Vešović, prelaska iz jednoumlja u maloumlje i iz jednopartijskog sistema u partiokraciju – u kojoj demokracija omogućava različitim interesnim grupama da se smjenjuju na skali moći - dostojanstvo i građanska pristojnost mjerili su se nivoom gađenja spram politike. Bilo kakve. Tih ranih devedesetih u Bosni i Hercegovini, svako ko drži do sebe je, nekada baš tako, a nekada drugim riječima, tvrdio da je politika zanimanje za kurve, lopove i ponekog kretena. I koliko su, odnosno koliko smo, bili glupi, pokazuje se danas, kada politika zaista jeste zanimanje za kurve, lopove i ponekog kretena, pod kojima mirni, pristojni građani što drže do vlastitog dostojanstva - ili lude ili skapavaju od gladi, a najčešće oboje. Pri tome se, i to sa punim pravom, osjećaju poniženo dok se njihovoj inteligenciji otvoreno rugaju oni što su između dostojanstvene patnje i posla za kurve, lopove i kretene, na vrijeme odabrali drugo.

Da ima države...

Dva  primjer(k)a za ilustrirati navedeno su Zukan Helez i Desnica Radivojević, obojica ministri iz onoga što je ostalo od do jučer polulegalne i od jučer potpuno nelegitimne Vlade Federacije. „Da ima pravne države, Živko Budimir bio bi uhapšen! Osvojio je 2.000 glasova, a blokira rad države. To što je potpisao ostavku ministra Desnice Radivojevića klasična je zloupotreba. Ali, sudovi su već presudili slične slučajeve u korist pojedinaca, jer ne može stranka podnositi ostavku u ime jedne osobe”, vrisnuo je ministar za boračka pitanja, srednjoškolski profesor i član Glavnog odbora Socijaldemokratske partije BiH, Zukan Helez, komentirajući činjenicu da je predsjednik Federacije Živko Budimir prihvatio ostavku koju je Desnica Radivojević potpisao unaprijed i u ono vrijeme kada ga bog ne bi ubijedio kako SDA neće biti vječno na vlasti.

Da ima pravne države, umjesto Živka Budimira bio bi uhapšen Helezov šef Zlatko Lagumdžija. On je uz, istini za volju, pomoć SDA montirao Živka Budimira na mjesto predsjednika Federacije, tvrdeći tada – indirektno, naravno - kako dvije hiljade Budimirovih glasova vrijedi više nego, recimo, 112.000 koliko je osvojila Hrvatska demokratska zajednica BiH. Isti taj Lagumdžija je formirao Vladu Federacije sa HSP-om iz kojeg dolazi Budimir ili strankom širokobrijeških mesara obitelji Lijanović, partijama čije biračko tijelo može, ali da se ne gura, stati u Skenderiju. Branili su iz SDP-a tada Budimira k'o brata rođenog i malo je falilo da neko, eto recimo Helez, predloži da se generalu HVO-a podigne spomenik u natprirodnoj veličini.

„Ako vi danas jednog generala HVO-a Budimira koji je prije 20 godina osnivao Narodnu odbranu u Slavoniji i gađao avione JNA koje je popravljao čovjek prije 20 godina u Mostaru u SOKO-lu koji danas traži od njega da bude Hrvat po njegovoj mjeri... To su različiti aršini koje ne možemo dozvoliti...“, govorio je Zlatko nekada za Hrvatsku televiziju, dok je Helez pokušavao skontati kako da mu se kroz televizor uvuče u guzicu, što je, kako praksa pokazuje, najkraći put do visoke pozicije u SDP-u. Inače, taj za kojeg su kavijar socijalisti tvrdili da je popravljao avione JNA, bio je i ostao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i jedan od onih što sa Zlatkom i Zukanom treba deblokirati državu. Istu onu državu što su je Lagumdžija, Helez i Budimir, branili od blokade HDZ-a do neki dan!?

Desnica nakon deset godina

„Bilo je besmisleno da SDA dalje na ovakav način djeluje i radi. Upozoravao sam ih da se ne mogu tako ponašati”, izjavio je ministar prostornog uređenja, mašinski inžinjer i, valjda i dalje, barem formalno, član Stranke demokratske akcije, Desnica Radivojević, komentirajući pokušaj SDA da ga smijeni. Rekao je što treba reći, samo sa deset godina zakašnjenja. Toliko je, naime, prošlo otkako je SDA za potpredsjednika Federacije imenovala Srbina iz Srebrenice, slovenskog studenta i beogradskog magistra. Teško je, ako je uopće moguće, u arhivama novinskih izdanja iz protekle decenije naći makar pola kartice teksta iz kojeg bi se dalo zaključiti kao je neko, bilo ko, Desnicu Radivojevića shvatao ozbiljno. Istina, on tako nešto nije ni tražio. Bio je sasvim zadovoljan posljedicama svog članstva u SDA.

Davno je Radivojević shvatio kako kao nenacionalista u politici Republike Srpske ima manje šansi od Hasana Čengića, ali i da se neće okoristiti od članstva u, recimo, SDP-u.  Zlatko Lagumdžija, beskrajno talentiran da od svih rješenja uvijek izabere najgore, Radivojevića bi potrošio već na prvim lokalnim izborima u Srebrenici i tako ga dvostruko zajebo: riješio bi ga se kao gubitnika i ostavio ga da sam do penzije živi sa posljedicama poraza.

Kruženje po Federaciji

SDA i Desnica bili su kao stvoreni jedno za drugo: njima je trebala konstitutivna ikebana – Srbin, a „naš“ – a njemu posljedična korist. Tako je, eto, cijelu jednu deceniju Desnica Radivojević, kao kadar Stranke demokratske akcije – „Stranke muslimanskog povijesnog kruga“, kako su je nekada nazivali prvoborci iz ranih devedesetih – kružio po Federaciji. Bio je, ovim redom: potpredsjednik Federacije, pa poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije, ministar trgovine u Vladi Federacije i, evo, ministar prostornog uređenja. I za sve to vrijeme, do neki dan tačnije, nije ni pomislio kazati: „Bilo je besmisleno da SDA dalje na ovakav način djeluje i radi“. A onda se između odlaska u opoziciju i prelaska u pozadinu Zlatka Lagumdžije, „opredjelio za reformske procese“, presudivši usput federalnim ministrima iz iste te SDA, stranke koja je, valjda, odustala od reformskih procesa po kojima je bila poznata, pa ni on, Radivojević, nije imao izbora nego da odsutane od nje. I tako ne sjaše sa vlasti ni nakon punih deset godina.

Eto, to je ona politika o kojoj su pristojni građani nekada govorili kako je posao za kurve, lopove i ponekog kretena, da bi, valjda od upornog mantranja, to i postala. Ima, međutim, u ove dvije priče nešto puno gore i dalekosežno opasnije, pogubnije, od spoznaje onoga što je odavno očito. Nije neki problem što će Budimir na kraju i bez povratka u opoziciju – tamo mu je sa ono jada od glasova i bilo mjesto – niti što će Radivojević još koju godinu biti ministar, poslanik...: koga smo sve preživjeli i njega ćemo.

Onako kako je imenovanje Živka Budimira bilo demonstracija bošnjačke moći u Federaciji, tako je i njegov odstrel poruka da se, iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata naravno, političkom Sarajevu ne isplati vjerovati. Drugačije rečeno, uz isto značenje: ako je bošnjački saborac u polulegalnom formiranju federalne vlasti završio kao potrošen kondom, na osnovu čega vjerovati da će neko drugi proći bolje? Osim, naravno, onih što brzinu rastakanja BiH umanjuju u odnosu na broj mjesta u izvršnoj vlasti: Hrvatske demokratske zajednice.

Kurve, lopovi i kreteni

Sa druge strane iste krivulje ka bezdanu je Desnica Radivojević, za prosječnog bošnjačkog birača uvijek spremnog prihvatiti najgore predrasude – naravno da su i ostali jednaki - savršen primjer Srbina kojem ne treba vjerovati ni kada stranačkog predsjednika pozdravlja selamom. Neće puno proći, najviše dvije godine, a prije tek nekoliko mjeseci, i dojučerašnji „naš Desnica“ postat će mjera izdaje. Ne vlastitih principa, već onih muslimana koji su mu vjerovali iako je... Dobro, znate već kako preko noći sve može postati i mana i vrlina, pa i ono što se, kao nacionalna pripadnost, stekne po rođenju.

Tako će, eto, Zlatko Lagumdžija – ne samo zbog ludila sa Helezom, Budimirom ili Radivojevićem, ali i zbog toga svakako – ostati upamćen kao reformski lider građanske partije koji je jedino uspio u preobrazbi Socijaldemokratske partije iz stranke nade u potpuno beznadežan slučaj u jednako beznadežnoj zemlji, u kojoj pristojan svijet slobodno može birati između kurvi, lopova i ponekog kretena: uvijek spremnih da sami sebi skoče usta i pojedu govno.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba