Kad madraci marširaju

Emma Sulkowicz, studentkinja završne godine dodiplomskih studija na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku je odlučila da je dobro slijediti pravila. Nakon što je preživjela seksualni napad dečka koji studira na istom univerzitetu i saznala da su još dvije studentkinje preživjele napad iste osobe, kontaktirala je univerzitetsku službu koja se stara o primjeni.   Zakona o rodnoj jednakosti iz 1972. godine i zatražila da se student koji je ignorisao njeno NE kazni. 

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Zakon koji je u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi preko četrdeset godina traži od univerziteta koji primaju federalna sredstva da primjenjuju jasno pravilo po kojem spol ne može biti osnova kojom će se nekoj osobi onemogućiti učešće, olakšice ili će biti diskriminisana u okviru bilo kojeg obrazovnog programa. Zakon se primjenjuje i u procesuiranju prijava seksualnih napada u studentskim domovima na kampusu u cilju zaštite građanskih prava i rodne jednakosti. U ovim slučajevima, standard nalaže dokazni postupak u formi saslušanja u kojem univerzitetski administratori arbitri procjenjuju da li postoji 51 posto vjerovatnoće da se napad dogodio. Ako se ovaj uslov ispuni, obavezni su kazniti počinioca suspenzijom, odnosno uskraćivanjem prava na dalje školovanje na univerzitetu na kojem je postupkom utvrđeno da se napad desio.

Pravila i postupak su prilično jasni. Vjerovatnoća da će njen napadač biti kažnjen je takođe jasna i gotovo ravna nuli.

Shvatila je to Emma onog trenutka kad je izašla pred arbitre i kada su tražili od nje da više puta do najsitnijih, preciznih detalja, opiše nasilje koje je preživjela. Rekla sam ne. Nisam pristala. Ne znači ne. Branila sam se. Jasno sam mu stavila do znanja da ne želim. Ne je ne. U konačnici je dobila odgovor. To nije 51 posto, žao nam je djevojko, hvala vam što ste nas kontaktirali i svakako dođite ponovo. Emma je izašla, otišla do svoje studentske sobe, uzela madrac sa svog kreveta i krenula napolje noseći ga na svojim leđima, da ga ne ispusti sve dok zlostavljač ne ode daleko. Desilo se da su i mnogi drugi madraci prohodali. Druge studentkinje i studenti su ustali iz solidarnosti, zgadili su im se univerzitetski čuvari nasilja, obožavatelji tradicije ćutanja i konzumenti njihovih basnoslovno skupih školarina.

Epilog slučaja jeste da su nakon nekoliko studentskih protesta, poprilične medijske pažnje mnogim američkim univerzitetima počeli da kruže istražitelji državnog ureda za obrazovanje i građanska prava. Emma nastavlja da nosi madrac svuda sa sobom, onemogućujući time ekspresni zaborav i oprost svom zlostavljaču koji i dalje nesmetano studira na Kolumbiji, i primoravajući svojom upornošću političare da javno komentarišu diskriminaciju i neefikasnu zaštitu od seksualnog nasilja. Emmin marširajući madrac nedvosmisleno ukazuje na kulturu silovanja koja opstaje kao društveno marginalizovan problem američkog univerzitetskog obrazovanja.

Kakve ovo veze ima s nama?

U Bosni i Hercegovini, univerzitetske starješine mogu mirno nastaviti trošiti javnobudžetske novce bez ikakve bojazni i vjerovatnoće da će ih iko ikada usloviti ovim za njih sporednim pitanjima. Opšta odredba o ravnopravnosti u obrazovanju bez obzira na spol i druge odrednice postoji kao dio našeg zakonodavstva i ne proizvodi mnogo više od statističkih biltena u kojima se unose podaci o broju upisanih i završenih studentkinja i studenata razvrstani po spolu. Naše ravnopravno i rodno nediskriminirajuće obrazovanje se na tome završava. Doduše, Bosna i Hercegovina ima i druge zakone koji kažu da osobe koje vrše seksualno nasilje, zlostavljaju i diskriminišu jesu krivično odgovorne i shodno tome žene koje studiraju na univerzitetima su jesu zakonski zaštićene u slučaju seksualnih napada. Tako bi trebalo da bude. U suštini, nemamo pojma šta se dešava po studentskim domovima u Bosni i Hercegovini, i koliko naših Emma ili kako se već zovu, godinama ćuti o tome kako su rekle NE i kako ih niko nije zaštitio. One su daleko od Amerike i 51 posto vjerovatnoće da će im neko povjerovati da su bile nečija meta, bilo da su u pitanju njihove kolege sa fakulteta ili profesori. Nakon nasilja su nosile i još uvijek nose nevidljive madrace na leđima, njegujući rastuće fobije od seksualnog kontakta godinama, osjećajući se bespomoćno i okrivljujući sebe za nasilje kojem su bile izložene.

I javni komentari spremno dočekuju slučajeve seksualnog nasilja prema studentkinjama koji povremeno osvanu u BiH medijima. Većina izjavljuje da niko u stvari ne zna šta je od svega toga istina, osim što svi jasno znaju kako su studentkinje krive jer su same tražile sve što se desilo. Mehanizama stvarne zaštite, baš kao i u Americi nema, i sve počinje i završava se na savjetima.

Nemojte se rizično ponašati pa nećete biti silovane.

To je globalna preventivna taktika koja suptilno održava kulturu silovanja i pokazuje nepoželjnim izazivačicama nevolje koje se same nisu znale sačuvati gdje im je mjesto.

Studentkinje koje su preživjele seksualne napade ne trebaju ove licemjerne savjete. One trebaju efikasne institucije koje će zaštiti njihovo osnovno ljudsko pravo na život slobodan od nasilja.

I nultu toleranciju univerziteta, policije, tužilaštva, sudova i svih drugih nadležnih institucija prema svakoj pojedinačnoj osobi koja im je to pravo ugrozila i oduzela.

Sve drugo je ništa.

Banja Luka, 30. septembar 2014.