Izvinite... Nebitni ste!

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Semir Efendić, načelnik opštine Novi Grad Sarajevo je nedavno javno iskazao neslaganje sa uspostavljanjem neformalnog kluba zastupnica u Parlamentu Federacije BiH. U svojoj reakciji nije negirao samo potrebu političkog organizovanja žena u entitetskom parlamentu, već uopšte potrebu društvenog djelovanja žena u Bosni i Hercegovini kroz ženske organizacije u okviru kojih se, kako kaže „ženama ispira mozak do te mjere da nisu više sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva.“ Njegov stav je vodio reakciji ženskih nevladinih organizacija u BiH, ali i parlamentarki, pa je tako Ismeta Dervoz, zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiHzatražila njegovo javno izvinjenje.

Da se razumijemo, Semir Efendić nije jedini političar u BiH sa ovakvim stavom. Mnoge njegove kolege, kako iz njegove partije, tako i iz ostalih, parlamentarnih, neparlamentarnih, popularnih i onih malo manje, bez obzira na bilo koju drugu osnovu grupisanja, sigurna sam misle isto. Godinama se isti stavovi u vidu anedgota provlače kroz institucije i kafanske prijateljske egzibicijske susrete političara na svim nivoima. Pričaju se i prepričavaju, komentarišu kao vic. Ovih anegdota je bilo i u BiH Parlamentu tokom rasprava o usvajanju Zakona o ravnopravnosti polova BiH, kada su neki od zastupnika izražavali zabrinutost za muški rod.

Bilo ih je i kad je 2009 godine predsjednik Komisije za ljudska prava u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH tvrdio da je žena zaslužila šamar, kao i kada su 2006 godine imenovane (čak!) dvije ministarke u Vladi Republike Srpske, te su poslanici Narodne skupštine o tome govorili kao o ustupku ženama.

U njihovoj osnovi se nazire strah od kataklizme izazvane vladavinom žena koja će upropastiti Bosnu i Hercegovinu. Žene koje se društveno organizuju zaista jesu realna prijetnja patrijarhatu i njegovim osnovnim postulatima po kojima društveno svjesna i aktivna žena nije korisna muškarcima. Čim pređe preko praga, obrazuje se i vidi života oko sebe, postavlja pitanja, traži učešće, zahtijeva, naprosto nekako previše zna. Žena počne da misli na sebe i kada se pritom udružuje sa drugim ženama nastaje raspad, tog, muškarcima normalnog društvenog sistema u kojem uživaju sve privilegije. 

Godinama, ovako ispranog mozga radom u organizacijama civilnog društva i obrazovanjem po bijelom svijetu koji je i Semira obrazovao, čekam na normalni društveni sistem. Čekam da ti politički iskusni i ispravni muškarci, koji tvrde da žensko i muško nije važno, odnosno da žene nisu važne, riješe probleme. Čekate ih i vi, ispranog ili neispranog mozga, bez razlike.

Čekala sam više od godinu dana da se formira Savjet ministara BiH nakon opštih izbora 2010 godine, čekam da šestorica reformišu Ustav BiH, čekam konstitutivnost za sve žene i muškarce, čekam socijalnu i zdravstvenu zaštitu na način kako to u zakonima piše. Čekam da nasilje nad ženama i djecom ne bude dio tog našeg normalnog svijeta, da se desi to nešto novo i bolje, nešto od čega smo udaljeni sve više. Mnogo toga čekam.

U zemlji u kojoj je sve duboko podijeljeno i u kojoj je etničko i nacionalno organizovanje važnije od toga da li ćete imati šta jesti, imati posao, biti zdravi i obrazovani, govoriti o nebitnosti organizovanja žena je u najmanju ruku licemjerno.

Zbog toga mi više nije dovoljno izvinjenje Semira Efendića i drugih političara koji ga javno ili tajno podržavaju. Važno mi je da djelom pokažu da je ovo zemlja u kojoj su žene sastavni dio stanovništva sa jednakim pravima i mogućnostima, i to ne samo deklarativno, na riječima, već postupcima, akcijama, u budžetima, i programima koji će stvarno unaprijediti živote žena u Bosni i Hercegovini. Na mjestima gdje je moć se dokazuje koliko je nekome stalo do stvarnih promjena, a ne putem kurtoaznih izvinjenja koja danas izgledaju kao izlizane cipele. Možda su nekom i drage, ali im je rok trajanja veoma kratak.

Moj isprani mozak više ne prima strateške i akcione planove, revizije, izmjene i dopune, rebalanse, reprograme…i slične dokumente. Meni, a vjerujem i mnogima od vas, to ne znači ništa. Hoću da vidim kraj tom (savršenom) mehanizmu koji funkcioniše bez polovine populacije ove zemlje, koji se godinama hrani neplaćenim radom žena u domaćinstvu, otkazima trudnicama i porodiljama, zaostalim isplatama porodiljskih naknada, i nasiljem u porodici koje prolazi nekažnjeno jer je sistemu tako komotno.

Bitne ste. I tiče vas se. Adio.

(Banja Luka, februar 2013. )