(H)rvatski (N)arodni (S)kandal

Piše: Vuk Bačanović

Prije Četvrtog zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora politički lik Dragana Čovića po mnogo čemu je ukazivao na personalitet političara-mafijaškog tajkuna tipa Mila Đukanovića ili Hashima Thaçija, dakle opakog masterminda nacionalističkih manipulacija, vještog demagoga kojem su poznate sve slabosti i fascinacije njegovim sistemom zaglupljenog naroda.

Četvrto zasjedanje HNS-a na kojem su učešće uzela dva HDZ-a, niz smiješnih vanparlamentarnih fašističko-nostalgičnih strančica i nekoliko desničarskih klovnova iz Hrvatske, lišio je Čovića ove mračne harizme. Zasjedanje na kojem su, navodno, trebala biti raspravljena sva sudbonosna pitanja vezana za položaj hrvatskog naroda u BiH, trajalo je cijelih tri sata, dakle manje nego osrednja kafanska rasprava u nekoj zapadnohercegovačkoj zabiti gdje mortus pijane seoske lude kunu alijansu masona i janjičara.

Jedan od vodećih marksističkih analitičara današnjice Alan Woods je u svome kultnom tekstu “Zašto smo marksisti” poentirao da je “u svome ranom stadiju, dok se zalagala za progres, buržoazija proizvela velike mislioce: Hobbesa i Locka, Kanta i Hegela”, ali da “u epohi svoje senilne dekadencije, buržoazija postaje nesposobna da proizvede velike ideje. Ustvari, nije sposobna proizvesti baš nikakve ideje.”

Identičan zaključak se može primijeniti i na Hrvate. Nekada je hrvatska buržoazija imala potencijala iznjedriti sposobne političare: Stjepana i Pavla Radića, donekle i Vladka Mačeka. Danas, pogotovo u BiH, u eri svoje dekadencije, hrvatski etno-kartel nije u stanju iznjedriti nikoga i ništa do deklamatora izlizane tuđmanovštine i retardiranog klerikalizma. Dragan Čović i Božo Ljubić su konačno položili sve karte na stol i demonstrirali da druge perspektive nemaju. A takva perspektiva bi se mogla nazvati jedino zadahom raspadajuće lešine, koju su odavno odstrijelili, a sada nariču nad njenom sudbinom tvrdeći da su njeni jedini legitimni predstavnici.

Zaista je tragikomičan bio dekadentni skup na koji su Čović i Ljubić priveli s ko’ca i konopca sakupljene ultradesničarske bezveznjakoviće, koji nikada u životu nisu mogli zamisliti da će im se pružiti prilika da govore igdje osim pred odbornicima svoje mjesne zajednice. Napadali su se tu masoni, naricalo nad nepravdama iz 15. stoljeća, zazivao Isus Hristos da mačem razdvoji domoljube od izdajnika, recitovala poezija primjerena lošoj osnovnoškolskoj priredbi u Mrduši Donjoj, da bi sve bilo zaokruženo zahtjevom za „federalnom jedinicom“.

Upravo je Hrvatski narodni sabor Hrvatima demonstrirao kakva bi to bila federalna jedinica u Čović-Ljubićevoj izvedbi: mjesto rigidne getoizacije, naučne valorizacije nacional-šovinizma i malograđanskog mračnjaštva, u kojem bi dominirali tajkuni i klerikalni opsjenari. Na sličan način na koji je Republika Srpska postala – mentalno, ali i fizički – grobnicom srpskog naroda, „hrvatska federalna jedinica“ bi Hrvatima garantovala jedino daljnju degeneraciju, zaglupljenost i zaostalost, budući da Dragan Čović i njegovi križari mogu vladati jedino nad tako ustrojenom masom.

Tragika naroda osuđenog da mu bal vampira okupljenih oko HNS-a predstavlja političku elitu, međutim, tu ne završava. Dovoljno je da se okrenu ka Sarajevu, gdje u federalnim institucijama sjede članovi „odmetnutog“ Glavnog stana HSP-a, inače stranke utemeljene na malograđanskoj rasističkoj ideologiji 19-vjekovnog „oca domovine‘“Ante Starčevića, ujedinjeni sa profiterskom mesarskom strankom i socijaldemokratima koji to nisu.

Kada HDZ-ovi tvrde da ova vlada nema legitimiteta te da vrši majorizaciju nad hrvatskim narodom, imaju pravo samo ako usko desničarsko-klerikalno poimanje naroda i volje naroda uzmemo kao nešto prirodno. Kada u potpunosti odbacimo realnost predstavničke demokratije u kapitalizmu, ostaje činjenica da je većina Hrvata u BiH skoncentrisana na teritorijama gdje vlast drži HDZ i da većina tih ljudi nije glasala za stranke koje su ipak formirale vladu. To zapravo znači dvije stvari: da desničarsko-konzervativne političke opcije u svojim rukama imaju dovoljno finansija, odnosno tajkunske i klerikalne podrške da narodu ispiraju mozak u svoju korist, te da alternativa oličena u SDP-u nema ništa fundamentalno drugačije da ponudi, drugim riječima da je i sama jalova i dekadentna samo na drugi način.

SDP u svojoj osnovi nije nacionalistička stranka, ali svojom jalovošću i nesposobnošću otvaranja ka masama, ka jednoj novoj politici koncentriranoj na pravima radničke klase, nemanjem volje da se nude radikalno nova rješenja, ona se uklapa u nacionalističke daytonske okvire i daje šlagvort čovićevskom brodu ludaka. Takav brod, čini se, nema prispjeti nikamo drugo do u SDP-ovu luku.