Hamlet više nisam

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'

Tuđina je teška.

Najgora stvar od svega u američkoj filmskoj i kazališnoj industriji su audicije.

Malo tko je, bez obzira na zvjezdanu pozicioniranost, pošteđen te nelagode i mučnine hoće li dobiti ulogu.

Nakon jednoga ispunjenog života, u kojem sam birao uloge, pa i redatelje, odjednom sam se našao u poziciji glumca koji traži svoju šansu i koji je jedan od stotinu, jedan od tisuću njih ravnopravnih.

Možda mi je najteže bilo u Londonu početkom 1994. godine. Završio sam snimanje filma “Before the rain”, završio sam i s predstavama u Royal Exchange Theater u Manchesteru. Završio sam i projekt Nigela Osbornea “Opera Sarajevo” u Queen Elisabeth Hall.

Moj londonski agent Dallas Smith, bivši glumac, koji sasvim neuvjerljivo izgleda za jednoga agenta jer je zgodniji od svih svojih klijenata, šalje me na razne audicije. Sve su to uglavnom male i nikakve uloge. Vozači kamiona u horror filmovima ili ruski ili istočnoeuropski kriminalci.

Umoran sam bio i traumatiziran od raznih audicija tih mjeseci, od kojih je posebno trpko zazvonio u meni susret s jednim mladim američkim redateljem koji je, između ostaloga, bio učenik Dušana Makavejeva. Bio sam pozvan zbog neke sasvim male i beznačajne uloge, ali čak je i u Londonu bilo pitanje prestiža pojaviti se u velikim američkim filmovima.

U nekoliko minuta našega susreta, jer u Amerikanaca je vrijeme doista novac, mladi režiser mi je uspio ispričati koliko poštuje i voli Dušana Makavejeva i kako mu se beskrajno svidjela moja uloga u Makovom filmu “Manifesto”. Zatim me iznenada upitao bih li mu pročitao tih par rečenica iz njegova skripta.

U meni se nešto pobunilo. Vrag bi ga znao zašto, ali mi je taj mladi Amerikanac beskrajno išao na živce.

- Ne – rekao sam, ustao sa stolca i napustio sobu.

Moj agent Dallas od srca se smijao toj mojoj epizodi, no ipak me na kraju zamolio da više ne prakticiram takve igre jer bih mogao doći na loš glas. I nastavio sam s audicijama, poslije kojih sam dugo u noć ispirao usta s beskrajnim količinama piva.

Ali što da radim?

Hamlet više nisam!

A bogami ni Don Huan.

Odabirući soju sudbinu, morao sam pristati na takav poraz.

Osim glume, ne znam što bih drugo znao raditi? Za ozbiljniji nogomet sam već odavno prestar. Mogao bih još jedino voziti taksi po Londonu, što čine mnogi moji “Jugovići”, od kojih su neki liječnici, ekonomisti, pravnici…