Gole na Faceu ili obučene u Siriji

Facebook, ma kako zvučalo, jako liči na ono što je nekada bila Jugoslavenska narodna armija i što, naravno, njeni generali nisu željeli da bude. Većina onih koje poznajem, a imaju iskustvo služenja vojnog roka, o prvom šoku nakon oblačenja uniforme pričaju manje-više isto.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Povratak u prošlost ranog ustajanja, nepotrebnog marširanja i noćnih, mrtvih straža na rubovima livada, obično počne rečenicom: „Tek kad sam otišao u vojsku, ja sam shvatio gdje živim...“ Onda slijede opisi situacija i ljudi, prepričavanje besmislenih razgovora o seksipilnosti domaćih životinja i nabrajanje, naravno na prste jedne ruke, istomišljenika s kojima su zajedno čuvali zdravu pamet. „Prije JNA ja nisam znao nikoga, ali nikoga ko nije slušao istu muziku kao ja, čitao iste knjige, isto se oblačio i prezirao stav roditelja koji su ga ubjeđivali da se fakultet završava zbog diplome“, kaže jedan moj drug, informatičar po zanimanju, violinista iz hobija i pasionirani čitatelj; dakle neko ko ni s osamnaest nije bio duduk, a opet je vjerovao kako se njegovi jugoslavenski vršnjaci dijele na one koji više Beatlese i one što preferiraju Stonese, da svi misle kako je Hesse napisao sve mudrosti svijeta i šire i umjesto života u Zabrđu sanjaju London.

U nekoj kasarni u nekom gradu, nevažno gdje, tamo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, otkrio je, međutim, većinsku Jugoslaviju: zemlju najcrnjih narodnjaka i njihovih fanova, primitvno društvo u kojem nije iskorijenjena nepismenost, niti je dokinuta praksa kupanja samo kada se ide doktoru, a doktoru se, opet, ide kad seoska gatara, mjesni pop ili hodža baš ne mogu naći nikakva lijeka. Tako je, eto, taj moj drug, predurao dvanaest mjeseci u stvarnosti i vratio se kao, kako se to kaže, drugi čovjek: shvatio je da mu je pametnije zaštiti svoj mali svijet, nego cijeli pokušavati, naivno, mladenački mijenjati. Od tada mu je svaki korak preko granice kojom se izolirao, skok u pakao za koji je, istina, psihički spreman.

Svako malo, ovaj naš svijet, a i nešto šire područje, protrese nekakav „skandal s društvene mreže“. U posljednje vrijeme desila su se dva takva. Na Facebooku se pojavila stranica pod nazivom „Najveće drolje osnovnih i srednjih škola“ i na istom tom Facebooku je, preko lažnih profila, otkriveno kako su dvije maloljetnice bosanskohercegovačkog porijekla, zamijenile život u Beču, potragom za smrću u Siriji, gdje su se usput i udale za neke Abu Dabije ili tako nekako, uglavnom manijake koju kada ne kolju po kućama, zatvaraju žene pod šatorima.

Naravno da je više, daleko više pažnje takozvane javnosti – a zapravo medijske industrije skandala – izazvala stranica s djevojčicama koje glume žene, od priče o curicama vjenčanim za smrt. I naravno, čisto da ne bude zabune, da Facebook kao takav nije kriv niti što petnaestogodišnjakinje ističu grudne koševe, a njihove vršnjakinje fakat misle da se do raja stiže iz sirijskog pijeska via Turska.

Za razliku od ostatka dijela svijeta kojem pripadamo i u kojem su samouslikane maloljetnice u pozama za koje se ne zna jesu li bliže pornografskoj ili industriji spotova - narodnjačkih ili MTV-ijevskih, svejedno je - zbilja povod za ozbiljnu brigu, mi i povoda i brige imamo u dvostrukoj količini. To što su juniorke talibanke austrijske državljanke i žive u Beču, ne znači kako sutra neke djevojčice istih i sličnih imena neće nestati iz Zenice, Sarajeva, Bihaća... i javiti se iz kampa brigade koja planira, čim savlada Bashara al-Asada, izvesti pješadijski napad na Washington DC.
Roditelji i djeca postoje, između ostaloga, i zato da se ne razumiju. Doba puberteta je vrijeme u kojem dolazi do, uvjetno rečeno, konačnog razdvajanja: djeca, naime, u tim, „nemogućim“  godinama formiraju ukuse, polazeći od želje da se, što je moguće više, razlikuju od očeva i majki. I nije to nikakva moda, već pravilo. Tako su, da malo pojednostavimo, sinovi ljubitelja šlagera postajali punkeri, kćerke medicinskih sestara modne kreatorke, radnička djeca pod riječi pakao podrazumijevala najbližu fabriku i rad u neposrednoj proizvodnji; baš kao što sada sinovi punkera gledaju DM, kćerke modnih dizajnerica hodaju zakopčane do grla, a djeca nezaposlenih ili potplaćenih radnika... E tu, zapravo, stanuje problem na čijoj su jednoj strani curice koje su se same snimile i to što su snimile stavile na svoje profile, da bi te fotografije neko jednostavno pokupio i ogavno kontekstualizirao, a na drugoj još malo pa djevojke, a već udate i igrom slučaja još uvijek žive i zdrave, usput i uvjerene kako su sa avionskom kartom kupile i ulaznicu za džennet, samo, eto, još trebaju doći na red.
Način razdvajanja generacija ostao je, dakle, isti, ali se svijet promijenio na gore. U njemu, našem svijetu, djeca misle – i nisu u krivu, svakako ne do kraja – da od znanja koristi nema, a od rada još manje. Uostalom, gdje god se okrenu, pronalaze robove u radnom odnosu i nasuprot njima idole slavne zato što su slavni, pojave čija je medijska prisutnost proporcionalna spremnosti da od sebe prave budale svakom zgodom. One što ih je neko nazvao „najvećim droljama“, ponašaju se navlas isto kao nešto starije stanovnice jet-set rubrika, poznate ove i one, vazda spremne da prije tuširanja mobitelom uslikaju guzicu u ogledalu, a pauzu u teretani iskoriste da snime znojem orošeni dekolte. Još jednom da ne bude zabune: one, te iz ogledala i teretana, nisu stvorile same sebe. Staro uredničko pravilo, još uvijek važeće bez obzira na sve promjene u medijskoj industriji, kaže kako novine prodaju skandali, sex i križaljke. Podilaženje i voajerskim sklonostima masovne publike kreiralo je pravila ponašanja takozvanih celebrityija, čije imitatorice, prije nego što krenu odgovarati biologiju, podignu sise da izgledaju veće, snime ih i stave na Facebook. I naravno da ne misle - onaj ko očekuje drukčije, nikada nije sreo nekoga u pubertetu, stanju u kojem se uopće ne misli - kako te njihove fotke postaju vlasništvo Facebooka i da nije pitanje šta će im reći mame i tate, već ko će ih i kako zloupotrijebiti.

Ako, dakle, krivnje oslobodimo maloljetnice koje hoće, baš kao što je rekla jedna petnaestogodšnja junakinja dokumentarnog filma „Vidimo se u čitulji“, redatelja Janka Baljka, snimljenog prije ere društvenih mreža, da budu poznate i da ih svi znaju, ali bez suvišnih zašto, je li adresa za dostavljanje optužnice ona roditeljska? Mogla bi biti da nije činjenica koje kažu kako se današnja djeca i njihovi roditelji daleko manje razumiju nego što su se razumjeli isti ti roditelji sa svojim očevima i majkama. Razvoj tehnologije i sve što ga prati, uz ostalo, produbljuje i jaz među generacijama, dok je u paralelnom procesu nestalo društvo u kojem su, kako je već rečeno, znanje i rad imali neku vrijednost. Nemaju, dakle, u većini i u najkraćem, današnje mame i tate, sve ako i znaju „jezik“ LOL-ova i ostalog, dokaze kojima bi makar mogli pokušati ubijediti kćerke da od diplome filozofskog ili kakvog drugog fakulteta, odnosno ovladavanja zanatima koji ne izumiru bez obzira na to što je čovjek bio na Mjesecu, ima daleko više koristi nego od izgleda.

O selfie kulturi nedavno je, u rubrici „Melanholija ljevice“ na portalu Žurnal.ba, pisao Andrej Nikolaidis, kazavši, uz ostalo: „Svakako ste primijetili kako ljudi na fejsbuk ne postavljaju fotografije na kojima ispijeni i neispavani, nakon nedjelja čitanja, stoje nad Hegelovom knjigom, a u očima im vidiš: ne kontam. Ljudi žele ono što drugi ljudi imaju, ali ne i njihove članske karte biblioteke. Ljudi ne žele oponašati ljude koji uče. To znamo iz škole: ko uči, on je odlikaš, njega tuku. Kad snimaju selfije, ljudi ne žele izgledati kao eksperti za sufizam i gotsku arhitekturu, nego kao glumci i porno zvijezde“.

Želja za „slavom“, za izlaskom iz anonimnosti i prelaksom u svijet „popularnih“, nije, naravno, produkt našeg vremena i društvenih mreža, ali njena masovnost jeste posljedica beznađa ovog doba u kojem su od posljedica nametnute želje za uspjehom, veće i gore jedino one što proizilaze iz straha od neuspjeha – mjerljivog još valjda jedino sa strahom od smrti. Neuspjeh, jer se uspjeh, u konačnici, mjeri novcem, znači siromaštvo, a siromaštvo izopćenost i nevidljivost. Oni koje taj strah uhvati i prije nego probaju biti primijećeni ili primijećene po svaku cijenu, savršena su meta misionarima koji, baš kao i idoli djevojčica iz ogledala, jednako zloupotrebljavaju prostor internetske slobode, inficirajući pogodne ubjeđenjem da će problemi biti kao rukom odneseni čim se u ruke uzmu kalašnjikov, a zbrka u glavi proći kada se glava pokrije crnim platnom ili lice uokviri neurednom bradom.

„Ja sam živjela u Beču, dok me Allah nije pozvao i ja sam se pozivu odazvala i na put časni krenula. U Beču sam često mislila da će biti teško živjeti u Siriji, jer sam navikla na luksuzan život. Mislila sam da u Siriji nema vode, jela, kreveta... Ali, to nije slučaj, elhamdulillah, mi živimo u kućama koje su iz vaše perspektive ekstra, mi ovdje imamo sve, mi uživamo, nemamo strah od smrti, ja vas pozivam moje drage sestre ma gdje god bile, ja pozivam u u džihad na Allahovom putu. Imajte nijet pa će vam Allah olakšati put, molite Allaha ispravno-iskreno, molite Allaha da vaša stopala na put časti donesu. Ja sam bila prije isto kao i vi, sestre su me pozvale u džihad", napisala je na Facebooku petnaestogodišnja Sabina Selimović.
Ako neka druga Sabina nije sama skontala kako put do slave vodi preko specifičnih dijelova tijela, a nije, već je tako vidjela, je li ova Sabina iz Beča u samoći doma svoga i napornom surfanju po stranicama s tekstovima o klimatskim promjenama izazvanim nekontroliranom ekspolatacijom plina, primila Allahov poziv, uzela pasoš i džeparac, pa pravo u Siriju? Naravno da nije: ona je, kao i neka druga, nepokrivena Sabina, lobotomizirana na sličan, skoro isti način, samo što je operaciju izveo drugi specijalista i s drukčijim namjerama. Kao što, dakle, neke sabine vjeruju u svoju slavu prije nego su, kako bi je stekle, napravile nešto složenije od slikanja dupeta, tako je i bečka Sabina povjerovala u jednostavnost i navodnu ugodnost života bez uobičajenih strahova ovoga doba, pa makar se živjelo u okovima sektaškog islama i blizu fronta.

Tako, na kraju, za razliku od drugih, pripadnici bošnjačke zajednice u vrlom, novom svijetu kojeg se danas može upoznati preko Facebooka – baš onako kako se stvarnost jugoslavenskog društva otkrivala u JNA – dakle u svijetu u kojem se utrkuju selfie ispraznost i ništa „puniji“ vjerski fanatizam, imaju i mogućnost izbora između krajnosti očaja. Izbora između polugole maloljetne kćerke na Facebooku ili pokrivene u Siriji. Onaj kome se teško odlučiti, tome nema pomoći. Djevojčice koje je neki kreten nazvao droljama, ne samo da imaju vremena za sazrijevanje, već, za razliku od Sabine i drugih, njoj sličnih, imaju i znatno veće šanse da žive dočekaju trenutak izlaska iz puberteta.