Egipat u mom srcu

Piše: Vuk Bačanović

I tako je počelo. „Egipat doživljava historijske trenutke... Njegov narod se herojski bori kako bi odbranio pravo na život dostojan čovjeka... pravo na dostojanstvo, slobodu i socijalnu pravdu... na priliku za uspjeh i pristojnu platu... za demokratsko društvo za sve, koje sve i jednom svome građaninu nudi udio u nacionalnom bogatstvu... društvo koje ne dozvoljava nekolicini da kupuju privatne avione dok ostatak populacije ne može priuštiti ni za javni prevoz... društvo koje vrhu društvene piramide više neće isplaćivati plate hiljadu puta veće nego minimalna nadnica.“

Ovo je samo dio proglasa egipatske Federacije nezavisnih sindikalnih organizacija, objavljenog u trenutku kada policajci u civilu izigravajući „pristaše“ tiranina Hosnija Mubaraka lome lubanje demonstrantima u Kairu, a administracija korporativnog klijenta – predsjednika Baracka Obame u Washingtonu odašilje dobro poznate diplomatske floskule tipa „očuvanje stabilnosti“, „mirna tranzicija“, „demokratska volja naroda Egipta“. Sve da, zahvaljujući istorijskom zalaganju Juliana Assangea, perfidnost imperijalističkih diplomatija i nije u potpunosti ogoljena, odavno ogoljena priroda kapitalističkih produkcijskih odnosa nam otkriva uzročno-posljedičnu vezu između prosutog mozga egipatskog devetnaestogodišnjaka i korporativnih profita, reprezentovanih imperijalističkim interesima.

Egipatska ekonomija je, po direktivama IMF-a, temeljito devastirana još 1991, kada je Mubarakova vlada krenula sa masovnom privatizacijom javnog sektora i nizom regresivnih politika, kako bi se kriminalno privatizirane kompanije, slično kao i u BiH sistematski upropastile i jeftino rasprodale. U isto vrijeme, vlada je smanjivala plaće i suzbijala utjecaj sindikata.

Braneći egipatsku kapitalističku državu, odnosno njenu korumpiranu buržoaziju, dosadašnje američke administracije, pa i Obamina, donirale su milijardu dolara godišnje u egipatsku vojnu mašineriju, dakle u isto oružje kojim se još uvijek ubijaju demonstranti u Kairu i Aleksandriji. Harizmatičnom Obami je, međutim, daleko lakše igrati prljavo od njegovog prethodnika tupava izgleda, pa tako svojim tobože dobronamjernim istupima hipnotizira očajne egipatske mase, kako bi njihova država i dalje bila jedan od instrumenata američkih imperijalističkih operacija na Mediteranu, Bliskom istoku i u sjevernoj Africi.

Obama zapravo koristi politički vakuum nastao spontanošću revolucionarnog ustanka, koji, kao ni u Tunisu nije iskristalizirao političko vodstvo, koje bi ga artikuliralo, odnosno dovelo do promjene postojećeg poretka u korist egipatskog naroda. Stoga je iz Washingtona potaknuto instaliranje starog obavještajca i bivšeg generala Omara Suleimana za potpredsjednika, kako bi pripremio političku alternativu ukoliko se Mubarakovo uklanjanje ipak ispostavi kao neizbježno. Drugi kandidat je, naravno, lider opozicije, disident Mohamed El Baradei, koji, pozivajući na Mubarakovu smjenu, također pragmatično nastupa prema Washingtonu.

Pa ipak SAD su Mubaraku suflirale zmijski potez. Urednik zvaničnog web sitea Internacionalne marksističke tendencije Allan Woods je zaključio da je Mubarakovo obećanje da će se povući „do septembra“, zapravo imalo za cilj pridobijanje „srednje klase, koja se boji nestabilnosti i čezne za 'uspostavljanjem reda', buržoazije koja se boji revolucije kao kuge i kojoj je u interesu da se poslovanje vrati u normalu, nazadni politički inertni slojevi koji ne razumiju ništa i povode se za imenima moćnika, odnosno za bilo kime ko je na vlasti i podrivačke klase kriminalaca i lumpenproleterijata koji političku lojalnost prodaju onome ko više ponudi.“

I dok Mubarak šljam i uhljebljenu birokratiju pretvara u ešalone kontrarevolucije protiv osiromašenog stanovništva i radničke klase, propagandna mašinerija u Washingtonu, zbog pridobijanja vlastite javnosti, upozorava na moguće terorističke napade, kao i opasnost islamističkog preuzimanja vlasti u Egiptu, iako je islamistička totalitarna vehabijska država Saudijska Arabija najbolji američki saveznik. U isto vrijeme na CNN-u možemo slušati komentatore, koji hvale „i neke pozitivne aspekte“ Mubarakova režima, kao što su npr. „gradnja modernih aerodroma i telekomunikacija“.

Strategija krupnog kapitala, kako u Egiptu, tako i u BiH svodi se na iznurivanje ljudi, odnosno masovnu psihologiju, prema kojoj će većina poželjeti da se vrati svome svakodnevnom životu. Ukoliko stvari krenu tim tokom, sistem će, ako već ne predsjednik, još neko vrijeme preživjeti, baš kao i caristički u Rusiji, nakon lažnih reformi po revoluciji 1905. Ukoliko, pak, dođe do stvaranja jakog sindikalnog pokreta, koji će odbiti tzv. „mirnu tranziciju“ pokret bi se mogao razbuktati do neslućenih razmjera, služeći kao primjer revolucionarne istrajnosti cijelom arapskom svijetu, a to je upravo budi najveće strahove imperijalista.

Pa ipak, fenomen spontanih revolucija u Tunisu i Egiptu, je nedvosmisleno potvrdio vječnu zakonitost historijskog procesa, odnosno da je u njegovoj osnovi klasna borba, u ovom slučaju borba za pravedniji poredak. Navodni nacionalni interesi zaravo nisu ništa drugo do interesi vladajuće ekonomske klase – buržoazije, koja kreira ideologije i čitave kulturološke koncepte kojima legitimira svoju vlast.

Čak iako egipatska revolucija bude trenutno ugušena “mirnom tranzicijom”, neće biti ugušeni uzroroci nezadovoljstva, koji akumuliraju bijes većine, koji će zasigurno još žešće eksplodirati i nepobitno potvrditi svu jalovost mogućnosti „sukoba“ ili „alijanse“ civilizacija. Ta je istina ponajviše bitna za BiH, koja sa svojih (samo evidentiranih) 522.052 nezaposlenih osoba, kolonijalnom položaju, upropaštenom privredom, kriminalnom privatizacijom, finansijskim i tajkunskim aristokratijama i „svježe“ odobrenim kreditom IMF-a po svemu, osim po mnogoljudnosti, nalikuje Egiptu. Dijalektički, baš kao i u Egiptu, vladajuće klase same kreiraju svoju propast. Kako je pokazao egipatski primjer, budućnost svijeta nije u konfrontiranju civilizacija, odnosno ratovima za maksimizaciju profita, već u klasnoj solidarnosti radničkih pokreta u suzbijanju i ukidanju kapitalističkih produktivnih odnosa, koji su demonstrirali i demonstriraju svoju zastarjelost i nemogućnost da čovječanstvu ponude nešto novo.

U BiH isto tako svjedočimo besplodnosti vladajućih nacionalnih buržoaskih partokratija, koje kako narodima, tako i građanima koje navodno štite nisu u stanju ponuditi ništa novo osim društvenih odnosa zasnovanih na preživljavanju većine i dekadentnom dembelisanju privilegovane manjine. Dijagnoza je dakle ista, kao i u Egiptu i, manje-više, ostatku svijeta, a lijek odavno propisan.