Da li vas je sram živjeti u BiH?

Radiosarajevo.ba
Da li vas je sram živjeti u BiH?

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Fran, 14-godišnjak iz Hrvatske, na Facebook stranici Vlade napisao je prošle sedmice ovu poruku: “Slušaj ovu scenu. Znači ja i moj prijatelj Patrik danas uđemo u pekaru da si kupimo pizzu prije škole. I uđem ja unutra i vidim baka 80 godina unutra prosi. E sad ne prosi ona novce nego HRANU, HRANUU. Pa kako vam nije žao? Kakooo??!? Meni se srce slomilo. Tražila je malu zemlju od 2,35 kuna, ma kupio sam joj ih 3. Eto, imam 14 godina i sram me živjet u Hrvatskoj!”

Administrator FB stranice Vlade Republike Hrvatske odgovorio je gotovo odmah: “Ova Vlada na vlasti je 10 mjeseci. Fran, znamo kakva je situacija, ali radi se, svaki dan, ne ide preko noći. Teško je riješiti probleme koji su se gomilali godinama i nisu se rješavali. Potrebno je još malo strpljenja, ali rezultati stižu.”

Franov post komentarisalo je gotovo 600 osoba, a dobio je oko 12.000 lajkova u samo par dana. Pažnju su mu posvetili skoro svi mediji u Hrvatskoj, uključujući i javne emitere.

Nije mi bilo mrsko pretražiti FB da vidim da li ijedna od vlada u BiH ima svoj profil. Nisam našla, a imamo 14 vlada. Ne znači da nema, možda samo nisam našla (nadam se još uvijek). Pitam se, i da sve te silne vlade imaju svoje FB profile, da li bi neki građanin BiH napisao sličnu poruku? I da li uopće neko dijeli Franov osjećaj sramote zbog života kakav živimo u BiH?

Ne pitam se uopće da li su oni koji sjede u time vladama svjesni života kojim živimo, jer znam da nisu.

Vjerujem da ima ljudi u BiH koji razumiju o kakvoj vrsti srama Fran piše i pokušala sam nabrojati sebi sve zbog čega sam u ovom ili onom trenutku bila posramljena. Napravila sam podugačak spisak, koji bi mogao biti sigurno najmanje duplo duži. Od toga da već dvije godine nije uspostavljena funkcionalna vlast na državnom nivou; da oni koji imaju vlast rade sve da otjeraju što veći broj građana iz ove zemlje; da su ljudi gladni i bit će još gladniji; da imamo redukcije vode; da gladni, bijesni psi u čoporima hodaju glavnim gradom; da rijekama pliva smeće; da su naseljena mjesta zapuštena i prljava kao da niko u njima ne živi već godinama; da nestaju šume zbog nelegalne sječe; da u vlasti trpimo ljude koji su zbog svojih pozicija spremni počiniti bilo kakav zločin; da nam granični prelazi izgledaju kao da ulazite u kokošinjac; da nam je obrazovni sistem zastarjeo i beskoristan i da zbog toga zaostajemo za ostatkom svijeta barem jedno desetljeće;  da se plašimo hodati ulicama gradova jer vrebaju ubice i lopovi; da je policija korumpirana i beskorisna…

Možda bih mogla ovako nabrajati unedogled. Pismo ovog 14-godišnjaka iz Hrvatske navelo me da razmišljam i nabrajam. Vidjela sam da bih imala puno razloga da se sramim, ali sam uvidjela da najčešće pređem preko toga, kao da zatvaram oči, okrećem glavu. Ne zato što mi nije stalo, nego jer je toga tako puno i jer su neke od stvari koje su sramotne ustvari, postale toliko uobičajen dio mog života, dio svakodnevnice, da više ni ne mislim o njima, skoro da ih ne primjećujem. Onda se sjetim kako sam prvi put kada sam išla autobusom ka EU bila zbunjena, a onda postiđena jer sam zajedno sa drugim putnicima morala izaći iz autobusa, a onda smo jedno po jedno prilazili graničaru u kućici i pokazavali dokumente. Bilo me je stid i drugi put i nadala sam se da niko ne gleda u mom pravcu, a znam da je svako pogledao barem kratko u grupu bijednika koji izlaze iz autobusa i bauljaju preko granice. Htjela sam nešto da kažem, da se bunim, i pitala saputnika zašto to moramo da radimo, a on je samo rekao da je najbolje da šutimo jer bi nas mogli maltretirati i vratiti nazad.

I svaki put kada se ova scena ponavlja na granici, bilo da sam dio te grupe ili da je promatram sa strane, osjećam kao da mi na čelu piše da sam Bosanka, navikla na bilo koju vrstu poniženja, dok ja samo šutim i čekam da prođe, u strahu da ne bude gore.

I, ustvari, to je najgore stanje u koje čovjek može doći – kada je poniženje prešlo svaki osjećaj ljudskosti i ubilo bunt koji je valjda urođen čovjeku koji misli svojom glavom.

Pada mi na pamet kako ljudi oko mene, kada se suoče sa sramotom zbog života kakvim živimo najčešće kažu “dobro je dok ne puca”, ili “bilo je i gore”. I to je ponižavajuće jer to znači da tako malo od života očekujemo. Kao da više ni ne živimo. I zato se divim Franu koji živi, buni se. I nije to do godina jer i kod nas ima 14-godišnjaka i teško da čujem nekog od njih. To je stanje svijesti u kojem šutimo i trpimo, posramljeni valjda sami od sebe na kraju i od vlastite šutnje.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak