Bijeda analizičara

Monopol rađa konkurenciju, konkurencija rađa monopol.
Monopolisti prave konkurenciju jedan drugome,
konkurenti postaju monopolisti.
(Karl Marx, Bijeda filozofije)

Piše: Vuk Bačanović

Dodik opet rek’o: “Srušit ću državu.” Bakir poručuje: “Nećeš, Milorade, dok je države i patriota!” Čović neće da se dogovori i ne kaže ništa novo. Lagumdžija i njegovi, pak, ozbiljno osuđuju Dodikovu nacionalističku retoriku. Evo nas, dakle, opet u učmaloj i sterilnoj estradnoj močvari bosanskohercegovačke politike, koja se svodi na “rekla, kazala, šokirala!” Političari su, dakako, oni koji “reku” i “kazuju”, dok je šokiranje predviđeno za masu. Dakako, nakon šoka sljeduje umirujuća doza nacionalizma, odnosno patriotizma. “Sve je u redu, tu su vaše vođe da vas brane“, poručuju gomili. No, političarima se nije čuditi. Laganje, manipulisanje, šokiranje i udvaranje je, ipak, njihov zanat, koji će nastaviti praktikovati čak i nakon kataklizme koju izazovu, ukoliko ne postoji politička snaga sa bazom u masama koja će ih ukloniti. Valjda je postratni period u BiH tome najbolja potvrda. Gdje onda leži problem? Više nego očigledno da leži u protivnicima sistema, odnosno u nepostojanju političkog organiziranja, odnosno političke artikulacije volje onih “99 posto” nezadovoljnih.

Umjesto toga imamo razne analitičare. Jedan od njih će tako srž problema, kada su u pitanju održani sarajevski protesti, pronaći u činjenici da osobe ženskog spola starije životne dobi ne razumiju šta je neoliberalizam. Tačno. Ne razumiju! Niti je moguće da one budu poznavaoci ekonomske teorije. Ali one ne organiziraju i ne predvode, bilo proteste, bilo organizacije koje u njima učestvuju, niti pišu političke programe. Jedan od “kritičara” postojećeg sistema, dakle nije više od izrugivača staricama, ne bi li se kroz to pokazala njegova, navodna, superiorna inteligencija i poznavanje svih procesa u svemiru. Njegova poenta: zalud protestovati kad nana nije akademik. Dovoljno, dakle, odvratno da se više ne spominje. Ni tekst, a kamoli autor.

Onda nastupa veteran otpora sistemu: Samir Šestan. Svojim mračnim stilom, natopljenim ogorčenošću, razočarenjem i beznađem proklinje “mentalitet” i “plemensku septičku jamu”, “vračeve”, “poglavice” i sve ono što smo bezbroj puta mogli pročitati u njegovim i tekstovima brojnih drugih autora. Stanje se hiljadu puta nanovo detektuje, zatim se nad njim nariče i, pri tome, osjeća tuga, pesimizam, ali moralna superiornost i “vertikalnost” zbog nepripadanja gomili. No, nije samo “inertnost” (nad kojom su cvilili i još uvijek cvile brojni aktivisti), jedini Šestanov problem. Za njega su problem i demonstracije i to zbog “američkih razloga za proteste”. “Nije dovoljno” plače Šestan, “što nam je pola stanovništva na ivici gladi, broj nezaposlenih skoro identičan broju zaposlenih i što godinu dana nemamo vlast”, nego su, eto, neke tamo “budale” našle protestovati za Amerikance. Zaista žalim što sam ovaj “argument” pročitao kod Šestana kojeg sam izuzetno cijenio kao autora i odvažnog političkog aktivistu, budući da se radi o kritici kakvu su sarajevski protesti dobili jedino od strane anonimnih forumskih malograđana.

Da je Šestan prisustvovao protestima, ili se o njima malo bolje informisao, onda bi mu bilo jasno da su na njima proklamovani zahtjevi – štoviše njih 7 – koji se tiču isključivo BiH i upravo imaju za cilj da pola stanovništva “ne budu na ivici gladi”, odnosno da “broj nezaposlenih ne bude izjednačen broju zaposlenih.” Da stvar bude gora, Šestanov se pravednički gnjev obrušio na “antikapitalističke slogane”, jer su oni, tobože “antievropski” i imaju za cilj da nas ostave u “plemenskoj septičkoj jami, sa svojim vračevima i poglavicama, koji nam se prazne po glavama”.

Da su naši borci protiv sistema imalo upućeni u ono što kritikuju, valjda bi im bilo jasno da su zahtjevi na protestima po svemu “antivračevski” i “antiplemenski”, baš kao i priroda organizacije čiji su jedan od temeljnih dokumenata. Napokon, zahtjevi su napisani i promovisani više mjeseci prije Okupacije Wall Streeta i po svemu su internacionalni, budući da se u dobrome poklapaju sa dokumentom “Osam ključnih prijedloga za drugačiju Evropu”, čiji je autor Éric Toussaint, predsjednik Komiteta za ukidanje duga Trećeg svijeta (CADTM).

Kada se “lijevi” kritičari sistema u “kritici” nove ljevice približavaju primitivnim ispadima umišljenih libertarijanaca, pa čak i smiješnih neonacista, radi se o vrlo zabrinjujućoj dijagnozi. Revolucije nisu stvar dogovora ili zavjere, pa da se pritiskom na taster na trgovima i ulicama stvore “smrknuta lica” iz njegovih revolucionarnih snova. Revolucije su moguće u trenutku potpune kataklizme postojećih odnosa, a do tada se bori svim sredstvima, a ne “sanja”, nariče, plače, arlauče i dočekuje na nož iz neznanja. Ako su kritičari sistema u toj mjeri neprecizni u kritici organizacija u povoju, kako da njihova oštrica zaboli vlast koju toliko mrze, a s njom su, i ne htijući, završili u simbiotskom odnosu. Kritičar treba kritikovanog kao izvor života.

Ali tako to biva kada se prepisuje od Vuka Perišića. Ovaj “golden boy” hrvatskog libertarijanstva je, kritikujući Occupy Zagreb objavio je da je “nazvati kapitalizmom sustav u kome je država najveći poslodavac i poduzetnik i u kojem su ozbiljno poslovanje i poduzetništvo praktično nemogući bez sprege s političkom elitom spada u agresivnu glupost i neznanje ili svjesno iskrivljavanje činjenica koje ide na ruku vladajućoj oligarhiji, onoj istoj koja je nasmrt uplašena od stvarne uspostave kapitalizma u Hrvatskoj.”

Po Perišiću dakle, kapitalizam ne postoji u slučaju kada je najveći poduzetnik, odnosno kapitalista “država”. To bi bilo isto kao kad bismo objavili da kapitalizam ne postoji zbog dominacije džinovskih korporacija na svjetskom tržištu. Kakva je zapravo suštinska razlika između dominantne ili monopolističke kompanije u privatnom i društvenom vlasništvu? I jednom i drugom upravlja glomazna direktorsko-menadžerska birokratija koja na svaki način štiti svoje interese. Nije dakle hrvatska vladajuća oligarhija uplašena od uspostave kapitalizma u Hrvatskoj, već od konkurencije drugih kapitalista, a konkurencija je, Perišić nam je zaboravio objasniti, osnova kapitalističkih proizvodnih odnosa. Kada EU grmi protiv “korupcije”, radi se isključivo o uspostavljanju “korupcije” konkurencije koju ona zastupa. Kada Perišić opisuje sistem u Hrvatskoj kao kombinaciju “državnog socijalizma, klijentilizma i kleptokratcije”, na čemu insistiraju i brojni kritičari antikapitalista u BiH, onda zaboravlja da klijentilizam nije stran ni u jednom obliku kapitalizma

Ako u državnim firmama stranački birokrata prisiljava radnika da glasa, ili bude član njegove partije da bi sebi obezbjedio prosperitet, a privatni oligarsi u korporacijama plaćaju kampanje političara koji odgovaraju njihovom “liberalnom” biznisu, odnosno kontroli nad ljudskim životima, onda se nameće samo jedno rješenje za taj dvosjekli mač: radnička participativna demokratija. Sve ostalo su šarene laže o “slobodi” preko leđa većine, odnosno “nas 99 posto”.

Ma šta tvrdile apologete fantazije “slobodnog tržišta”: i buržoaska država i tržište su nesavršeni i neodvojivi. Zloupotrebe u cilju pobjede nad konkurencijom i njenim uništenjem će uvijek postojati, pa značilo to u određenom vremenu više, odnosno manje države i podobnih političara. Birokrat ili privatnik, svejedno je! Ovo je jedan svijet i jedna borba. Kritičari, iskritikujte se!