Antiratna pjesma

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

- Tata, napisala sam antiratnu pjesmu – kaže mi Nina uskačući u naš veliki ford, kojim je čekam ispred njezine škole. Ponosan sam posebno na taj auto. Uz naš golemi bračni krevet, to je jedina stvar u Americi za koju nalazim opravdanja da je tako velika jer volim u taj auto potrpati cijelu svoju familiju i još nekoliko prijatelja pa se na savršeno usklađenim amortizerima valjuškati ulicama Los Angelesa.

Škola je privatna i ima svoje parkiralište, tako da više nalikuje na hotel nego na školu. Uopće, razlike između privatnih i državnih škola u Americi su zastrašujuće. Kao da se bogati dio društva želi totalno distancirati od sirotinje i prosječnosti. Možda na taj način stvaraju svoju klasu jačom, otpornijom i bolje opremljenom za život.

U privatnim američkim školama školuju se novi pravnici, liječnici, ekonomisti, informatičari, menadžeri… Budući uspješni ljudi. Pa čak i kad su, bez obzira na diplome o završenim visokim školama, sasvim nesposobni za posao za koji su se školovali, postoje utrte staze spašavanja njihove prosječnosti. Klasa bogatih i privilegiranih znade zaštititi svoje slabe primjerke.

U umjetnosti, nema ih puno koji dolaze iz visoke klase. Uostalom, nečije umjetničke vještine, bilo da se radi o pisanju, slikanju, glazbi ili teatru i filmu, nikada i nisu bile same po sebi jamstvo “uspješnosti” u životu.
Umjetnost je bliža onima koji kroz život prolaze oporo i koji se kale po periferijama velikih i malih gradova, zbrajajući u sebi emocije i iskustva u rubnim dijelovima opasnih noći i ranjivih jutara. Umjetnost ide uz one koji kroz život hodaju glavom naopako i koji srca ne štede.

- Nikada ne bih svoju djecu dao u public school - kaže mi Tom Cruise dok se šetamo oko našeg luksuznog hotela u Sydneyju. Taj sretni umjetnik, koji svoju sreću broji milijunima dolara i koji je, uostalom, tu svoju sreću i zaslužio, nije oduvijek bio dio povlaštenog američkog društva. Odrastao je u radničkoj četvrti, pod brižnim okom majke i starijih sestara. Pohađao je državne škole i kalio se u sumnjivim društvima. Iako je njegovo blijedo, gotovo aristokratsko lice odudaralo od oporih lica dječaka s kojima se družio, njegovo srce je znalo za tajnovite putove Huckleberryja Finna i Toma Sawyera.

Dok mi govori o svom djetinjstvu, pogled mu dobiva čelični sjaj i usta mu se skupljaju u neki tajanstveni grč. Taj njegov ranjivi izraz lica, koji još od sjajnog filma Rain Man s Dustinom Hoffmanom zrači u njegovim svijetlim očima, zalog je za neke veće i smionije filmske pokušaje od svih ovih “Nemogućih misija” kojima je njegov glumački talent uhvaćen u klopku.

Privatne škole u Americi su doista dobre i nude neku ležernu demokratičnost između učenika i profesora, iako se ne bi mogle mjeriti s boljim srednjim školama u najboljim godinama Titove Jugoslavije.

Eto, Vanja (moja srednja kćer koja ima 12 godina) ide isto u privatnu školu. To je Francuski licej, vrlo prestižna škola i uspjeli smo dobiti mjesto za nju samo zahvaljujući majci moje mlade prijateljice Lili Sobjeski, koja je također završila tu školu. Lili je bila samo godinu starija od Vanje kad je igrala moju kćer u Kubrickovom filmu Eays wide shut. Prošle smo godine igrali opet zajedno u američkom filmu The Elder son i uživao sam u njezinu raskošnom talentu. No više od glumačkog dara impresionirala me njezina posebnost i različitost od svega onoga sto srećem u američkom filmu. Ima tu sigurno zasluga i ova sjajna francuska škola, što svojom posebnošću izlazi iz američkih školskih klišeja. Ali ima u njoj i pravog slavenstva, koje se otimlje ovoj sterilnoj amerikanštini. Njezini Poljski korijeni čine je plemkinjom. Plavom i prozračnom.

Nina ima 13 godina i prilično se uspješno nosi sa svojim tinejdžerskim eksplozijama u tijelu i glavi. Posebno je sretna u toj školi jer sudjeluje u dramskoj sekciji koja je uistinu ambiciozna i uspješna, i čije se predstave mogu mjeriti s najboljim predstavama Zvjezdane Ladike u Zagrebačkom kazalištu Mladih. Igrala je glavnu ulogu u Brechtovom Dobrom čovjeku iz Sečuana i oduševila čitavu školu, ali bogme i mene i Lenku.

Dovraga, hoće li i ona biti glumica?

Iako vidim da ima mnogo talenta i pameti, pitam se hoće li imati i sreće? A bez sreće ne ide u ovome poslu.

Koliko divnih i talentiranih ljudi u svijetu čeka svojih pet minuta, koje nikada neće doći.

"Bolje ti je da se rodiš bez kurca nego bez sreće" - jedna je od narodnih izreka koja na svoj način govori o silini nesreća na ovim našim prostorima.

Nastavlja se...