Amar Osim The Special One

Piše: Emir Imamović

Amar Osim, sin Ivice i Asime, trener Fudbalskog kluba Željezničar, živi je dokaz tačnosti tvrdnje da je sreća malih zajednica u tome što je često samo jedna osoba dovoljna za značajne promjene na bolje. Isti taj Amar Osim je, međutim, na vlastitoj koži iskusio dugoročno najpogubniju posljedicu rata i raspada one Bosne i Hercegovine u kojoj je rođen.

Menadžer šampiona i osvajača Kupa BiH je, naravno, apsolutno u pravu kada kaže kako su oni što su ga prije devet godina, bez razloga naravno, otjerali sa trenerske klupe – bili glupi. Problem je, međutim, i to ne mali, što bi, da mogu, opet napravili isto. I tako još, najmanje, dvadeset sedam puta.

Za razliku od ozbiljnih država i velikih nacija iz nekadašnjeg istočnog bloka, u kojima je pad totalitarnih režima pratilo oslobađanje kreativnih i svakih drugih potencijala, demokracija i višepartijski sistem u Bosni i Hercegovini doveli su do obrnutog procesa: opće, nazovimo je tako, deelitizacije društva. Već početkom devedesetih, a tokom agresije posebno, najgori od nas postajali su najvažniji. Kao u svakoj vodi, kako je već neko rekao, zlato je tonulo na dno, a govna plivala po površini uživajući u novoj poziciji i ne razmišljajući o tome da plutaju po rijeci koja je u svom donjem toku – ponornica. I za njih i, što je dvjesto, tristo puta veća šteta, za nas.

Senad Avdić je pisao kako je prve ratne godine Raif Dizdarević – dakle, bivši jugoslavenski diplomata, predsjednik parlamenta i predsjednik Predsjedništva te, jako ozbiljne države – odučio da se, kako se to kaže, stavi na raspolaganje vlastima napadnute zemlje. Vremešan, Dizdarević nije bio za rova, niti mu je tamo bilo mjesto. On je, bez ikakvih očekivanja, jednostavno želio ponuditi svoje političko iskustvo i mnogobrojne veze u inostranstvu, kako bi, da ne dužimo, međunarodna pomoć Bosni i Hercegovini bili nešto konkretnija od riže i mlijeka u prahu. Dizdarević je, ako neko ne zna, kraj rata dočekao kao – umirovljenik. Onoga dana kada je odjeban, portir je u predsjednički ili kakav sličan kabinet javio da šefa traži „nakav penzioner“. Bilo je to, ko ne pamti neka se podsjeti, zlatno doba bosanskohercegovačkog diletantizma. Za ambasadora u Beč je, primjera radi, otišao upravnik goraždanske pošte Hadžo Efendić, najpoznatiji po tome što se sa svim vojnicima iz počasnog voda postrojenog u čast dolaska prvog veleposlanika nezavisne BiH u glavni grad Austrije, rukovao. U isto vrijeme, glavni logističar Armije BiH je bio mlinar Halid Čengić, dok je milicioner Jusuf Pušina Juka, radio ono što Ivica Osim ne bi mogao nikada da FIFA, UEFA, ko li, nije iz Fudbalskog saveza nogom nabila provincijske kokošare i blaženom metodom prosvijećenih diktatora postavila veličanstvenog Švabu.

Kako su naše mogućnosti propadanja neograničene, tako ni kraj agresije nije značio odlazak onih što su im ambicije goleme, a mogućnosti nikakve. U kabinet Emerika Bluma je, recimo, ušetao nekakav Nedžad Branković, u zgradu Predsjedništva zastavnik JNA Ante Jelavić, u međuvremenu je i premijer Republike Srpske postao Gojko Kličković koji je budžet kontrolirao tako što je cjelokupan iznos vozao u gepeku službenog automobila!

S vremenom, sve do danas – ni u budućnosti neće biti bolje, da se ne lažemo – akteri su se mijenjali, ali ne i principi. Ideologija, pokazalo se, tu nije igrala nikakvu ulogu, pa je jedina razlika između SDA i SDP-a u tom što su, primjera radi, prvi za direktora Elektroprivrede postavili Mehu Obradovića, a on, bukvalno, potopio Mostar, dok je Zlatko Lagumdžija u istu utičnicu uštekao Elvedina Grabovicu, sposobnog jedino da pokaže koliko je nesposoban.

Nije, dakle, nikakvo čudo što je prije nekoliko godina iz Želje izbačen njegov naujuspješniji trener, već je čudo neviđeno to što je uopće dobio i prvu i drugu priliku. Brko Koji Tersa sa svojim znanjem, rezultatima, obiteljskim backgroundom, je sve ono što nova bosanskohercegovačka elita nije. I kao takav je, normalno, smetnja. To što je bio, ne znači da opet neće: davanje određenog posla nekome ko ga, prosto, zna raditi i cilj mu nije pozicija kao takva, već egzaktan učinak, i dalje je incident. Jedino za šta su se neznalice pune samopouzdanja – prvo u pretjeranim količinama obično ide s drugim – boriti iznova i sa sve većim žarom, jeste uklanjanje onih što svojim znanjem pokazuju koliko je njihovo neznanje.

„Moja filozofija je da nema filozofije“, rekao je u jednom davnom intervjuu Amar Osim, da bi u nekom friškom objasnio kako je tajna njegovog i uspjeha Želje u – radu. Naizgled, sve to zvuči skoro banalno: određeni posao se povjeri onome ko ga zna raditi, ne petlja mu se u njega, te ga on obavlja odgovorno i bez mistifikacije, najefikasnijeg načina da se ne uradi ništa i nađe opravdanje za neučinkovitost. I to je, jebem li ga, sva pamet. Rezultat, pri tome, lako može biti nevjerovatan, jer, kako ono, aha: sreća malih zajednica je u tome što je često samo jedna osoba dovoljna za značajne promjene na bolje. Uloga odgovorne politike u tome je samo da spriječi eventualne pokušaje kvarenja sistema u kojem fudbal vode nogometni stručnjaci, saobraćajem se bave saobraćajni inžinjeri, a savjetnici funkcionera ne postaju kumovi i bračni drugovi kafanskih prijatelja, već oni što više znaju od nekoga koga već trebaju savjetovati. Tako je, možda ne odmah nakon Drugog svjetskog rata, ali sedamnaest godina poslije svakako, funkcionirala ona Bosna i Hercegovina koje više nema. Ili u prijevodu – ostajući u svijetu posla Osimovih - bilo je i podobnijih trenera od Amarovog oca, ali je on vodio i Želju i reprezentaciju Jugoslavije zato što to niko drugi nije mogao raditi bolje.

Ni povratak Amara Osima na Grbavicu, niti njegov uspjeh, nisu, dakle, posljedica nikakvih općih društvenih promjena, već samo jedan od onih incidenata koji, kada se euforija slegne, reaktueliziraju pitanje: kako je društvo sa takvim brojem kvalitetnih pojedinaca u različitim oblastima, od sporta i medicine, do umjetnosti i nauke, uspjelo pasti tako nisko? Odgovor je, nažalost, uvijek isti i to je ona dugoročno najpogubnija posljedica rata i raspada Bosne i Hercegovine u kojoj je rođen trener šampiona: najgori su postali najvažniji. I tako je gdje god se okrenuli. Osim u Želji Amara Osima.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba