Kako nikad ne otići

Svako iz dijaspore ko posjeti rodni grad ima barem jednom sljedeće iskustvo: naleti na nekog poznatog; razmijene se rutinski izrazi radosti sbog susreta; upita se: «Kako je tamo?» pri čemu tamo znači ne ovdje, ali i gdje si ti ono?; pita se i «Kako su tvoji?» pri čemu tvoji sugeriše da se ne zna tačno ko je živ ko mrtav i koliko ih zapravo ima; započnu se neuvjerljivi pregovori oko neke buduće kafe, pošto je jasno da ista zavisi od mjesta sugovornika u ličnoj hijerarhiji raje i prijatelja. Susret je uvijek iskreno srdačan, ali je u njemu upisana nestabilnost svekolikih bosanskohercegovačkih međuljudskih odnosa: nismo već dugo zajedno pa nije jasno šta nas to osim prošlosti veže; a i ko zna kad ćemo se opet vidjeti i šta će uopšte sa nama biti. Na kraju se sve te dileme ovjere upitom: «Do kad ostaješ?» 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba 

Pitanje «Do kad ostaješ?» često se postavlja kad se nema više o čemu pričati, a nastavak bilo kakvog razgovora je moguć samo ako se ta hipotetična kafa na kraju organizuje. Ponekad se isti razgovor sa istim pitanjem obavlja među istim ljudima nekoliko puta, pri čemu se datum sagovornikovog odlaska momentalno zaboravlja, budući da je kao takav nevažan. To je zato što pitanje upućuje na privremenost povratka u rodni grad i podsjeća na to da je taj jaki, euforični osjećaj pripadnosti konačan: uskoro će se na Butmiru u cik zore stajati u redu iza kompletnih porodica, iza gomila kofera sa kojih pište neispavana djeca; a onda se pije gorka kafa, želudac peče jer sendviči kasne; čekaonica je puna dijaspore koja ide u Beč da se raštrka po terminalima na putu inostranoj kući, jer djeca u ponedjeljak moraju u školu.

Pitanje je tako oznaka rascijepljenosti dijasporičnog života i zapravo znači: «Kad se vraćaš u svoj pravi život koji ima vrlo malo veze sa mojim?» (Moja je, međutim, privilegija da mi se često postavlja i sljedeće pitanje: «Kad ćeš opet doći?» što (meni) znači da ima neka tajna veza između ovog i onog života.) Ključni problem dijaspore je kako da se održi veza između onog tamo života i ovog ovdje. Izmještenje pocijepa život, a ako je posljedica rata i izbjeglištva onda je neizbježno i traumatično: ima ono prije, ono tamo i ima ono poslije, ovo ovdje. Ako se taj jaz nekako ne zatvori, onda taj bivši život polako postane fantastično i nostalgično sjećanje (u boljem slučaju) ili mjesto iz kojeg smo protjerani, konstatni izvor poniženja. Ako se taj jaz ne zatvori, djeca važan dio tebe znaju samo iz priča, koje se često ne razlikuju od bajki, dok se veza sa prijateljima i rodbinom održava uz pomoć Facebooka ili sve češćih sahrana.

Pitanje «Do kad ostaješ?» uključuje i muko pitanje: «Zašto si otišao?» a nekad—često—i «A što se ne vratiš?» Pitanje stalnog povratka je dijaspori uvijek goruće pitanje, čak i ako nema načina i prilike da se bilo stalno, bilo privremeno vrati—naročito ako ne može da se vrati. Nikad nisam na sabahu bio na butmirskom aerodromu a da nisam barem ovlaš protabirio razloge za i protiv života u Sarajevu—razloge, drugim riječima, da se ne uzme isti taxi kojim se na aerodrom došlo i vrati kući. Razlozi za povratak u Chicago (žena, djeca, manji belaj, bolje mogućnosti) uvijek lako nadjačaju razloge za ostanak u Sarajevu, ali ipak ta jutarnja, često mamurna, moralna i lična debata dovodi do toga da se još jednom, po ko zna koji put, donese odluka da se mora nekako naći načina da se ode a da se ne ode—da se bude na dva mjesta u isto vrijeme a da to ne prouzrokuje groznu šizofreniju.

Sarajevo sam prošle sedmice posjetio povodom filmskog festivala. Na festivalu je prikazan film Jasmile Žbanić Otok ljubavi, za koji smo ona i ja zajedno napisali scenario. Publika je, meni se čini, u našem filmu uživala—doista je prijatno bilo vidjeti ozarena lica gledalaca na izlasku iz kina, a nije loše bilo ni kad su se stotine ljudi grohotom smijale stvarima za koje nismo znali da li će ikome biti smiješne. Niko normalan ne može optužiti niti Jasmilu niti mene da se u svojim prethodnim uracima nismo bavili realitetima domovinsko-dijasporičnog života, ali smo taj filmski otok zamislili kao utopijsku lokaciju, kao mjesto gdje bi ljudi mogli ostvariti svoje bolje potencijale, biti bezuslovno spremni da vole i razumiju druge ljude, nalazeći tako načine da budu sretni u sprezi sa drugima. Pretpostavili smo da je jedna od posljedica gorespomenutog bosansko-dijasporičnog života izvjesna vrsta iscrpljenosti zbog kojeg je našem svijetu teško ili, čak, nemoguće zamisliti bolji život, bolju Bosnu i Hercegovinu, bolji svijet te tako i bolju, ljudskiju verziju sebe. Jedna od posljedica te iscrpljenosti je rijetkost iskustva zajedničke radosti—zbog svega što se desilo lako nam je dijeliti kolektivnu muku, tugu i nostalgiju, dok je radost, ako je ima, pojedinačna, izolovana, često proizvedena (ili reciklirana) na dernecima, uz pomoć alkohola. Tako je od početka rada na Otoku ljubavi naša nada bila da će sam film biti utopijski prostor u koje će se smijehom ulaziti—društveno, političko i moralno uređenje tog prostora, odlučili smo, biće komedija.

Zbog svega toga, imao sam nevjerovatnu tremu na premijeri Otoka ljubavi u Skenderiji (a onda i na sutrašnjoj projekciji u Kinu Novi grad). Strah me je bio da se ljudi neće smijati, zbog čega bi utopijski prostor otoka ljubavi ostao pust. Smijeh i radost publike, međutim, naš su otok fino naselili i niko ga neće moći nazvati pustim. Pored sreće i olakšanja koje sam zbog toga osjetio, potvrdila se i pretpostavka da su ljudi spremni na radosniji život, da smo svi, na kraju krajeva uvijek bolji nego što mislimo. A sa tog boljeg mjesta do kojeg možemo dobaciti ne moramo nikad otići. Tu niko ne pita: «Do kad ostaješ?» A i da me upita, moj odgovor bi bio: «Do iznemoglosti.»