Fajront

Ova je katastrofa bila malo drugačija i obimnija nego obično. Niko još nije poginuo, iako buduće bitke nisu isključene, ali dobra se katastrofa može lako prepoznati po tome što niko ne zna šta će i kako biti — sve postaje moguće, a najizglednije je ono najgore.

Ovakvima kao što sam ja odmah je bilo jasno da je pobjeda onih koji su bili za to da Ujedinjeno Kraljevstvo napusti evropsku zajednicu prvi i odlučni korak prema raspadu. Škotska će uskoro biti nezavisna, a Sjeverna Irska niti može ostati u Velikoj Britaniji, niti je napustiti, što će sigurno dovesti do oružanog nasilja — već je Sinn Fein počeo pričati o referendumu za ujedinjenu Irsku. Istina je da Evropa takva kakva je nikome ne ulijeva povjerenje, ali najgore u svemu je pobjeda malograđanskog, provincijalnog, rasističkog uma kojemu je uvijek udobnije u vlastitom tamnom vilajetu nego u svijetu. Drugim riječima, (još nekoliko mjeseci) Velika Britanija je glasala da se pridruži toj uglednoj porodici nacija kojoj je (oduvijek) mala Bosna i otac i majka.

Meni katastrofe aktiviraju jasna sjećanja, kao što je Proustu činila ona madlena. Pa sam se sjetio kako je dio mog zanimanja za punk i novi talas bio uslovljen grupama The Jam i The Clash, čiji su antirasističke, antifašističke, antitačerovske pjesme slikale Englesku i London koji su meni bili privlačni i s kojima sam se lijepo identifikovao. I sjetio sam kako sam nekako iz Londona dobivao kataloge ploča, i čitao duge liste naslova maštajući o narudžbi, svjestan da se to u socijalističku Jugoslaviju nije mogle isporučiti, čak i da sam išta od toga mogao priuštiti. Ali uz pomoć tih kataloga sam dobivao signale o mogućnostima koje u sebi nosi mladost, o vjeri u bolji svijet čije građenje počinje izražavanjem nezadovoljstva ovim.

A onda sam se sjetio i kako sam onomad poslije rata bio u Londonu, i odsjedao kod Guše u kraja grada gdje su nekad The Clash i njima slični gluvarili i tukli se sa skinhedsima. Jednog sam se dana motao po pijaci na Portobellu, slušao s uživanjem kako prodavci iza tezgi pričaju sa tim posebnim West End akcentom ("Ere ye go, luv!"), a onda sam vidio kako su se dvije žene srele i jedna drugoj obradovale, da bi nasred ulice spustile cekere kao propisne komšinice i počele da tračaju na divnom, proustovskom francuskom, kao što bi to neke kone činile i na pijaci u Parizu, ili u Sarajevu.

U ovom trenutku, mnogi su u Britaniji a i diljem umanjenog svijeta paralizovani nemogućnošću da zamisle šta će se sve i kako dešavati, mada je već jasno da dobro biti neće. Za početak, funta se strovaljuje brzinom koja će preko noći osiromašiti značajan dio britanskog (a i šire) stanovništva, uključujući i mnoge koji su glasali za ispis. Referendum je značajno ojačao rasiste i ultradesničare kako u Maloj Britaniji (UKIP i uhljupa Faragea), tako i diljem slobodarske Evrope (Marie Le Pen u Francuskoj, Geert Wilders u Holandiji). Vrijednost ideje se može odrediti kvalitetom onih koji je zastupaju: Trump je sletio u Škotsku da se bavi svojim golf terenom i odmah je podržao ishod referenduma riječima "narod je povratio svoju zemlju" tipično nesvjestan činjenice da je Škotska glasala za ostanak u Evropi.

Teško je ne spaziti kako se u ovom trenutku uspostavlja zastrašujuća globalna logika. Političari koji nezadovoljstvo masa formulišu kao parohijalni fašizam, čija je popularnost zasnovana na negativnim fantazijama u potpunoj suprotnosti sa činjenicama i razumom, mogu se spaziti diljem Evrope i svijeta. Iako se Zapad već odavno pomjera u desno na svakom frontu, referendum u Jadnoj Britaniji, prva je neupitna pobjeda tog duha među zapadnim demokratijama. Ono što je do sinoć izgledalo nezamislivo: Trump na vlasti u Americi, UKIP u Razjedinjenom Kraljevstvu, raznovrsni fašisti po Evropi, a Putin u Moskvi, sada izgleda ne samo zamislivo nego i moguće. Konflikt, mržnja i nasilje su jezik kojim takvi govore, jezik koji je nama iz BeHa manje-više maternji.

Za dijasporu je ova situacija komplikovana. Ko što kaže ovaj jedan naš na gorespomenutom internetu: "Taman mi stigli, kad ono fajront" Mogu da zamislim kako se naša raja osjeća u Osrednjem (u najboljem slučaju) Kraljevstvu, zato što se ja slično osjećam u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se svjetla već uveliko pale i gase da najave skori fajront. Volio bih da je ovo moja zemlja i uložio sam mnoge napore, ali ne ide da jebe Ustav, pošto će Trump i trumpisti uvijek biti veći Amerikanci nego ja. Neporeciva je svijest da bi mi uskoro mogli zalupati na vrata, i da preko noći može doći do toga da se nema gdje. Meni je zbog toga neudobno — u svom vlastitom stanu, u svom životu, a kamoli u Americi — što dovodi do toga (a ni godine ne odmažu) da me stalno nešto boli. Od Trumpa mi otiču noge, od Brexita me žiga u leđima. Odustao sam od mogućnosti da će ikad biti mirno i udobno, pristao bih sad na podnošljivo, a dobro je i ako se preživi.

Ali, da se ne lažemo, već se nema gdje i valja nam prerađivati stvarnost na osnovu spoznaje da se obruč svakodnevno steže. Jedini izbor je ne predati se, sve dok se čuje puška s Ljubinog groba, nastaviti s borbom.