Bilješke s evropske turneje

Onaj dan kad je puklo u Briselu, putovao sam preko Frankfurta iz Berlina u Basel. Prije polaska iz Berlina, vijest da je bio neki belaj u Belgiji bila je na svim kanalima, ali niti na berlinskom niti na frankfurtskom aerodromu ništa nije bilo neuobičajeno: putnici, koji su sigurno znali da se u Briselu nešto strašno desilo, strpljivo su stajali u redovima, nije se osjećalo pojačano prisustvo policije, niti se činilo da aerodromske operacije prate nekakve drugačije protokole.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Jedino su na ekranima svi letovi za Brisel bili otkazani. A kad sam bez ikakvih problema sletio u sunčani Basel i gradskim autobusom se dovezao do centra, a onda tramvajem do hotela, ništa nije ukazivalo na to da se nekih petsto kilometara dalje desio masakr nevinog svijeta: švicarske tete sa cekerima su čekale svoj tramvaj, strane dadilje su gurale kolica puna švicarske djece, lokalni svijet je po kafanama neskafenisao. Sve mi je izgledalo kao da je Basel na drugoj planeti, ili barem na drugom kontinentu. Tog dana je u Baselu Evropa bila negdje drugdje.

Kao što je i u Sarajevu Evropa negdje drugdje, barem od rata, kada nam je pokazano da je Evropa moralno elastična kategorija—Bosna je pa skoro preko noći postala nedovoljno evropska. Otud nije bilo iznenađujuće, nakon što sam samo nekoliko dan kasnije iz Švice stigao u rodni mi grad, da se činilo da su se teroristički napadi u Briselu desili ne samo daleko nego i u davno prošlom vremenu, naročito zato što je tog dana donesena presuda Karadžiću. U taksiju smo vozač i ja slušali čitanje presude i onda o tome diskutovali, Brisel nam nije na pamet pao, niti sam i sa kim o tome u Sarajevu opsjednutom Karadžićem o tome pričao.

A kad sam, tačno heftu dana nakon napada, iz Sarajeva otišao u Veneciju, Brisel je bio pohranjen u historiju—lica i imena ljudi koji su poginuli već su izblijedjela na naslovnim stranicama, ili su ih nadomjestili portreti terorista iznad članaka koji su pokušavali da skontaju kako nastaju fanatici i zlikovci. U Veneciji, tom predivnom zabavnom parku na temu renesanse, historija izgleda lišena konflikta i zločina i kao takva je dostupna milionima turista iz svih krajeva svijeta. S ispruženim selfie-štapovima, turisti su se snimali kako lutaju uskim venecijanskim uličicama ili se u gondolama začepljavaju kanale, sve u ubjeđenju da će neka buduća pokoljenja biti zainteresovana za njihove romantične doživljaje. Na svakom ćošku tog veličanstvenog labirinta dreždale su međunarodne mase, telefonskih objektiva uperenih u remek-djela arhitekture, ili u sebe, ili oboje. Brisela nije bilo, što bi se reklo, ni na mapi u kojoj je bio zabijen turistički nos. Jedan razlog je, naravno, da život teče dalje, naročito ako teče medenim mjesecom ili romantičnim odmorom. Ali drugi razlog je, mislim, to što je Evropa neravnomjerno raspoređena po vlastitoj teritoriji. 

Problem Evrope, barem one pod krinkom Zajednice, je to što se gradi s vrha: prvo su uspostavljene zajedničke institucije, uključujući i tržište, u nadi da će se stanovništvo sprijateljiti, a možda, jednog dana, na nekom nivou, i ujediniti u istinsku zajednicu. Dobri će čitalac prepoznati sličnost tog modela sa nakaradnim kompromisom dejtonske Bosne i Hercegovine koja etnički definisane regione druka u zajednički (kon)federalni kalup u kojemu nikome nikad nije udobno i koji je idealan kontekst za trgovinu kojom dominiraju nacionalne varalice. 

Današnja Evropa prečesto podsjeća na Bosnu i Hercegovinu koja jest jednako geografija plus birokratija plus lakrdija. 

Ali, za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj ne postoji koncept "bosanskohercegovačkih vrijednosti", Evropa svoje stremljenje ka Zajednici pravda navodnim postojanjem "evropskih vrijednost". Nakon briselskih atentata, od kojih je onaj u metrou bio upadljivo blizu ureda raznih evropskih institucija, munjevito su se oglasili svakojaki Evropejci i intelektualci da činjenicu razorenih ljudskih tijela pretvore u ideološku apstrakciju. Angela Merkel je izjavila da su "počinitelji neprijatelji svih vrijednosti koje Evropa predstavlja", dok je Thorbjorn Jagland, generalni sekretar Vijeća Evrope, primijetio da su "meta napada bile evropske vrijednosti", a evo će bogami i Belgija zahtijevati od imigranata da potpišu izjavu odanosti "evropskim vrijednostima" (koju fašisti koji su neki dan u Briselu napali izbjeglice bezbeli ne moraju potpisivati.). Pretpostavka, dakle, sveevropskog ideološkog jedinstva je odanost gorespomenutim "vrijednostima", koje bi, barem sudeći prema odsustvu bilo kakvog dokumenta ili sporazuma koji ih tačno definišu, trebalo da budu očigledne i apriorne. Na stranu to što se te "vrijednosti" teško mogu smatrati neupitno stablinim i ravnomjerno raspoređenim kad onaj sramotni sporazum s Turskom narušava ne samo "evropske vrijednosti" nego i međunarodne zakone i temeljne moralne kodove. Ključni problem je u tome da se "evropske vrijednosti" uglavnom ukazuju samo u jakom ideološkom kontrastu: sušta su suprotnost onim "vrijednostima" koje zastupaju teroristi, a što se nekih ljutih Evropejaca tiče i onim koje zastupa islam. Drugim riječima, svaki pomen "evropskih vrijednosti" podsjeća Evropljane da je u toku je onaj zloglasni "sukob civilizacija" i poziva ih na civilizacijsko jedinstvo.

A to je upravo cilj terorista: situacija u kojoj je sukob jasno i apsolutno definisan, i kojoj se zna ko smo "mi" a ko su "oni", kao što se zna da pomirenja nema niti će ga ikad biti. Ubijanje nevinog svijeta otud nije tek divljaštvo navodno karakteristično za tu neku drugu "civilizaciju" nego jasna strategija da se ekstremnim nasiljem intenzivira sukob do tačke bez povratka, da se stvori nepremostiv jaz i tako pomogne svom neprijatelju da konceptualizira jedinstvenu kategoriju "njih" i dodijeli teroristima titulu predstavnika svih "njih". Dobri će čitalac prepoznati ovaj pristup u liku i djelu izvjesnog Radovana Karadžića, čiji je strateški pristup ovaploćen u Republici šumskoj, kao i izvjesnog Osame Bin Ladina, kojemu se posrećio George Bush, idealno glup i spreman da spreman da zasrlja u klopu. 

Evropa, omamljena vlastitim vrijednostima, također slijepo srlja u klopku. Svojim tretmanom izbjeglica pokazuje da čvrsto vjeruje u suštinsku razliku između "nas" i "njih". "Oni" su kriminalizovani time što nisu "mi", što zahtijeva da budu poslani na služenje kazne u turskim logorima kako bi Evropa mogla da nastavi da sebe zamišlja kao idilični prostor koji se sastoji od Venecija i Basela i Brisela (bez terorista), od gradova koji imaju malo zajedničkog osim "vrijednosti" i turista.