Historija Ferrarija – Znate li kako je nastao LaFerrari?

Ne, ovo nije još jedna suhoparna priča o Ferrarijevom Hibridu, već prikaz geneze kojom je kroz četiri itekako posebna automobila do tog modela zapravo došlo, piše Ivan IGloo Gluhak.

U današnjem svijetu automobila većina će se auto-entuzijasta često pozvati na historiju neke marke ili modela pri opisivanju afiniteta koji uz istu traju i dan-danas. U tome ih apsolutno razumijem, jer i sam često zavirujem u stranice historije, tražeći razloge za fascinaciju nekim postignućima na četiri točka koje dotični proizvođači automobila kroz neke svoje modele u današnje vrijeme itekako pokušavaju prizvati.

Naravno, u cijeloj toj priči oko tradicije, dugovječnosti kvalitete koja traje i sveg ostalog na što se određeni proizvođači pozivaju kod prezentacije svojih najnovijih modela na tržište, ipak postoje oni kojima takvog što zapravo nije potrebno, a jedan od tih proizvođača zasigurno je marka pod znakom "propetog konjića", odnosno Ferrari.

Za kompaniju iz Maranella znaju jednostavno svi, pa čak i oni koji za automobile ne mare u toj mjeri, da automobil ni ne žele posjedovati.

Isto tako "Il Commendatore" Enzo Ferrari svojom je tvrdoglavošću i strašću i prije svoje smrti postao legendom u svijetu automobila, a njegova ideologija brzine i apsolutne ekskluzivnosti nastavlja se i dan-danas. No je čak i Ferrari imao itekako loših modela iza sebe, ovo nije priča o modelu 412, Mondialu ili pak nekom drugom modelu koje bi se dalo okarakterizirati pridjevom loš, već baš suprotno – ovaj je tekst namijenjen nekim od najzanimljivijih modela koje je Ferrari tijekom godina ponudio na tržištu.

Iako je priča zapravo preuzeta iz kratkog video-uratka koji potpisuje renomirani britanski magazin Top Gear, te je u obliku iste zapravo prikazan jedan pomalo atipičan radni dan za članove redakcije iPad Magazina tog svjetski popularnog medija, poenta je jednostavno u prikazu četiri prelijepa automobila koji su istovremeno obilježili historiju super-automobila i utrli put za neke nove generacije, tehnološka rješenja i na kraju i jedan od najposebnijih Ferrarijevih modela, odnosno LaFerrari.

Zapravo mislim da nije pretjerano potrebno riječima opisivati ovaj kratki video-uradak, pa je možda i bolje da tako ne kvarim ukupan dojam, no nekako se smatram "dužnim" iako spomenuti o kakvim se automobilima zapravo radi i u čemu je njihova čar.

Pa eto… ukratko, riječ je o četiri modela koji predstavljaju zbir svega onog posebnog što je Ferrari unutar vremena nastanka svakog zasebno imao za pokazati svijetu automobila.

Prvi je naravno Ferrari 288 GTO – automobil koji je zamišljen kao ultimativni stroj koji je po izlasku trebao konkurirati Audiju, Peugeotu i Lanciji na raznim podlogama prvenstva u Rallyju tokom postojanja slavne i za mnoge nikad prežaljene "Grupe B".

No planovi oko konačnog proizvoda bili su predmetom višestrukih revizija, pa se time pomicao krajnji rok premijernog prikazivanja ovog modela na stazi, i tako 288 Gran Turismo Omologato (za što je GTO skraćenica) nikad nije zaživio u inicijalno željenom obliku. No da i jest, staž bi za taj model bio iznimno kratak, s obzirom na činjenicu da je "Grupa B" 1986. godine jednostavno ugašena zbog sveopćeg ludila na stazama i oko njih, te nekolicine smrti vozača i publike.
Pa ipak je ukupno 272 proizvedena primjerka sa svojim 2,9-litarskim V8-motorom i dva Turbo-punjača, nekolicini sretnika dalo do znanja da je Ferrari 288 GTO najbrži, najbrutalniji i po svemu najfascinantniji Ferrarijev model tog vremena.

Stoga nimalo ne čudi da danas na sam spomen ovog trideset godina starog modela tijelima većine oktanoglavaca širom svijeta prolaze trnci i da je ovaj Ferrarijev model jedan od najcjenjenijih modela ne samo za kompaniju iz Maranella, već i općenito.

Drugi je model jedan od meni najdražih automobila svih vremena – poster materijal apsolutnog usmjerenja prema brzini i uništavanju konkurencije na stazi i oko nje. Proslava četrdeset godina postojanja za Ferrari, posljednji model koji je gazda Enzo doživio i potpisao, odnosno jedan jedini i neponovljivi Ferrari F40.

Iako je 2,9-litarski "Tipo F120A" V8-motor u modelu F40 zapravo na papiru skoro identičan onome svog prethodnika u obliku modela 288 GTO, jedan s drugim nemaju baš pretjerano puno veze.

Da, smještaj motora je isti, zapremina motora, položaj cilindara i dva Turbo-punjača također je moguće kopirati s jednog na drugi model, no F40 imao je ukupno 478 konjskih snaga i postizao je maksimalnu brzinu od 324 kilometara na sat, što ga je činilo uvjerljivo najbržim automobilom tog vremena.

No oni koji su ovaj automobil imali prilike voziti, maksimalnu brzinu i ne navode kao bitnu stavku, već im je puno bitniji način na koji se F40 ponaša na cesti ili stazi, te dotični automobil nerijetko opisuju kao "ultimativan".

Iako sam u F40 samo imao prilike sjesti, sam dojam automobila za mene je bio istovremeno vizualan i taktilan, te moram reći da sam ovim automobilom apsolutno fasciniran. Pa iako je moja fascinacija zapravo irealna, jer dotični nikad nisam imao prilike provozati, s druge strane mislim da je upravo taj dojam savršeno realan i ispravan u svakom mogućem pogledu, a kako stvari stoje, znam da nisam jedini koji tako razmišlja.

Treći je Ferrarijev model u ovom malom povijesnom pregledu zapravo pokušaj da se kupcima Ferrarija u obliku jednog cestovnog modela omogući realan prikaz svih onih emocija i sila koje je u to vrijeme Michael Schumacher osjećao za volanom Ferrarijevog bolida Formule 1. No upravo u tom dijelu je F50 zapravo ispao velikim neuspjehom.

Razloga za to ima puno, no spomenut ću samo neke poput postojanja kriva nad glavom, prednjih i stražnjih farova, pokazivača smjera (odnosno "žmigavaca") i svih ostalih komponenata od kojih se popis opreme bolida Formule 1 NE sastoji. Samim time je Ferrari F50 u usporedbi s bolidom oznake 412 T2 bio jednostavno neusporediv, te je F50 u dobrom dijelu svog postojanja zapravo ispao marketinškim trikom. No to svejedno ne znači da se zbog naslijeđa nije ugurao među legendarne Ferrarijeve modele.

Naravno, u maniri svojih prethodnika, Ferrari F50 mogao se pohvaliti i pokojom brojkom, pa se tako u smislu motora nalazio 4,7-litarski V12-motor, koji je sa svojih 520 konjskih snaga apsolutno krutu i 1,320 kilograma tešku šasiju do "stotke" tjerao za 3,7 sekundi, te do maksimalnih 325 kilometara na sat, što je pak sasvim dovoljno na bilo kojem jeziku. Uglavnom, iako je Ferrari F50 za mnoge veliki promašaj, ipak postoje oni koji bi ubili za samo pet minuta za volanom ovog pokretnog marketinškog trika – pogotovo ako je polakiran u crnu boju.

Četvrti Ferrari koji se u sklopu ovog video-uratka spominje kao prethodnik modelu LaFerrari, nacrtan je od strane višestruko nagrađivanog dizajnera po imenu Ken Okuyama, te nazvan prema ocu tvrtke. Dakle riječ je o modelu Enzo, koji je u 2002. godini svijetu super-automobila zorno prikazao koliko je Ferrari zapravo sposoban za stvaranje čuda na četiri točka.

Naime, Ferrari Enzo je po mom mišljenju (koje dijelim s časopisom "Bloomberg BusinessWeek") isto toliko ružan koliko i apsolutno fascinantan, te sam sklon vjerovati kako je za razliku od svog prethodnika u obliku modela F50 ovaj model u stanju ponuditi osjećaj dominacije koju su u to vrijeme itekako prakticirali Ferrarijevi vozači bolida Formule 1 u sklopu svjetskog prvenstva.

U pravilu ispada kako je Ferrari Enzo izuzev prema brzini i ubrzanjima istovremeno usmjeren i prema megalomaniji u smislu brojki – bilo da su iste vezane uz motor ili performanse.

To je naravno potvrđeno i u praksi, jer Enzo pod poklopcem motora ima 6-litarski V12 motor koji razvija 660 konjskih snaga, vrti se na 8,000 okretaja u minuti, te ubrzanjem od 3,14 sekundi od stanja potpune statike do stotinu kilometara na sat i maksimalnom brzinom od 355 km/h mijenja zakone fizike i aerodinamike, što su bez razmišljanja posvjedočili mnogi štovatelji svijeta automobila na svijetu.

Zapravo je jedini problem u vrijeme nastanka ovog modela bila lista kupaca koja je u to vrijeme formirana na pomalo čudnovat način, jer da bi postali vlasnikom Enza, morali ste uz iznimno dubok džep imati i još barem tri Ferrarijeva modela u garaži.

No iako pomalo pretenciozno, to je zapravo ispalo realno, jer ne samo da se lista čekanja stvorila za nekoliko dana, već se ubrzo tražio pokoji primjerak "viška".

Dakle, letimično sam preletio historiju i nekolicinu činjenica vezanih uz ova četiri Ferrarijeva modela i nadam se da time nisam ispao dosadan, ponavljajući gradivo koje štovatelji svijeta automobila i ove vječne marke već itekako dobro znaju, piše Automobil.hr.