Vojnici se pripremaju za dugi sukob: Da li Ukrajina može izdržati još jednu godinu rata?

Ukrajina gubi bitku na terenu. Mnogi njeni vojnici su umorni i iscrpljeni nakon tri godine borbe. 

Pitanje – može li zemlja izdržati još godinu dana rata? 

Njihove snage se i dalje opiru ruskom napredovanju na istoku. Ali oni su skoro opkoljeni u blizini grada Kurakhove – poprište nekih od najintenzivnijih borbi poslednjih nedelja. Crni čopor, minobacačka jedinica, pokušava da spriječi njihovo opkoljavanje oko Kurahova. Rusi se približavaju sa tri strane.

Trending

Masovna pucnjava u noćnom klubu u New Yorku: Ranjeno više ljudi

Sastajemo se sa ekipom u sigurnoj kući, odmaramo se od borbe. Oni nisu vaši prosječni vojnici. Oni uključuju veganskog kuhara, mehaničara, web programera i umjetnika. Grupa prijatelja sa nekonformističkim stavovima. Neki sebe nazivaju anarhistima. Svi su se dobrovoljno prijavili da se bore. Surt, njihov 31-godišnji komandant, pridružio se vojsci ubrzo nakon ruske invazije u punom obimu. Kaže mi na početku da je mislio da će rat trajati tri godine. Sada se, kaže, psihički priprema za još deset godina borbe.

Svi znaju da Donald Tramp želi da okonča rat. Ukrajinski Volodimir Zelenski i predsjednik Rusije nagovestili su da su također spremni za razgovore, ali izgleda da je teško zamisliti ideju o izvodljivom sporazumu. Za sada se samo priča o razgovorima. Surt ne odbacuje Trumpov gol.

"On je prilično ambiciozna osoba i mislim da će pokušati to da uradi", kaže on. Ali brine o ishodu bilo kakvih pregovora. "Mi smo realisti, razumijemo da neće biti pravde za Ukrajinu – mnogi će morati da progutaju činjenicu da su im domovi uništeni raketama i granatama, da su njihovi najmiliji ubijeni, a ovo će biti teško."

Kada ga pitam da li bi više volio da pregovara ili da nastavi da se bori – Surt odlučno odgovara: "Nastavite da se borite". To je pogled koji reflektuje većina jedinice. Serhiy, veganski kuhar, vjeruje da bi pregovori samo privremeno zamrzli rat - "i sukob će se vratiti za godinu ili dvije."

On priznaje da trenutna situacija "nije dobra" za Ukrajinu. Ali i on je spreman da nastavi borbu. Biti ubijen, kaže, "je samo profesionalna opasnost".

U ledenom polju prolaze kroz vježbe za ispaljivanje iz minobacača. Timu se nedavno pridružio i Denys, koji je dobrovoljno napustio sigurnost svog doma u Njemačkoj.

"Postavio sam sebi pitanje - da li bih mogao da živim u svijetu u kojem Ukrajina ne postoji?" kaže on. On nevoljko priznaje da se sada čini gubitkom, ali dodaje: "Ako ne pokušaš, onda ćeš sigurno izgubiti. Bar ću umrijeti pokušavajući pobijediti umjesto da samo ležim i uzimam". Ali, za razliku od ostalih, Denys kaže da misli da bi Ukrajina trebala barem razmotriti prekid vatre. On smatra da su žrtve u Ukrajini veće od onih koje su zvanično priznate - više od 400.000 ubijenih i povrijeđenih. Mobilizacija većeg broja stanovništva, smatra on, ne bi riješila problem.

"Samo mislim da je mnogo motivisanih vojnika ili izgubljeno ili su prilično iscrpljeni – i zato za mene nije da želimo prekid vatre, ali ne možemo da nastavimo još mnogo godina", kaže on.

Dnjepar, treći po veličini grad u Ukrajini, također odražava taj osjećaj ratnog umora. Redovno je gađan ruskim projektilima i bespilotnim letjelicama. Sirene za vazdušni napad povremeno zavijaju, danju i noću. Kada šute, Ukrajinci pokušavaju pronaći neki osjećaj normalnosti u ovim nenormalnim vremenima – uključujući i odlazak u pozorište. Na popodnevnom izvođenju šaljive predstave, pod nazivom Porodica Kaidaš, i dalje se podsjećaju na rat – minuta šutnje za sjećanje na poginule, nakon čega slijedi himna Ukrajine.

Ali neki u publici priznaju da se nadaju i dugotrajnijem izdanju. Ljudmila mi kaže "nažalost, manje nas je. Dobijamo pomoć, ali to nije dovoljno - zato moramo sjesti i pregovarati."

Ksenija kaže: "Nema lakog odgovora. Mnogo naših vojnika je poginulo. Borili su se za nešto - za naše teritorije. Ali ja želim da se rat završi". Istraživanja javnog mnijenja također pokazuju da postoji sve veća podrška pregovorima. Neki od najjačih poziva na prekid vatre dolaze od onih koji su bili primorani da pobjegnu od borbi. U skloništu u blizini pozorišta, u nekadašnjem studentskom smeštaju, grupa od četiri starije žene prisećaju se domova koje su napustili.

Osamdesetsedmogodišnja Valentina kaže da su stigli bez ičega, ali da su dobili obuću, odjeću i hranu. Kaže da su dobro tretirani. "Dobro je biti gost, ali bolje je biti kod kuće."

Njen dom je sada na teritoriji koju su okupirali Rusi. Sve četiri žene žele pregovore za mir. Ali Mariia, kaže da ne zna kako će obje strane moći "pogledati jedna drugu u oči nakon čistog pakla koji su počinili". Ona dodaje: "Već je jasno da niko neće pobijediti vojno, zato su nam potrebni pregovori."

Ako dođe do pregovora, ove žene bi mogle na kraju morati da žrtvuju najviše - kao što bi Ukrajina možda morala da žrtvuje zemlju za mir.