Tajni životi Sjeverne Koreje

Bivši ambasador Velike Britanije u Sjevernoj Koreji otkrio je kako izgleda život običnih ljudi u jednoj od najzatvorenijih zemalja na svijetu za magazin Independent, a prenosi B92.

Imao sam rijetku privilegiju da služim kao ambasador Velike Britanije u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji, poznatijoj kao Sjeverna Koreja, od februara 2006. do jula 2008. godine, burnog perioda tokom kojeg je zemlja izvodila svoje prve nuklearne testove i testiranja raketa.



Uslijed žongliranja sa tim ozbiljnim političkim problemom i uprkos velikog truda režima da blokira svaki kontakt običnog stanovništva sa strancima, uspio sam da upoznam neke od žitelja ove zemlje prilično dobro – barem do te mjere da su sa mnom pričali o njihovim životima.

Shvatio sam da mnogi, pa čak i stručnjaci, smatraju da je narod Sjeverne Koreje poput robota koji slijepo slušaju naredbe režima, što je potpuno pogrešno.

Sjeverna Koreja je stvarna zemlja sa stvarnim ljudima čije su svakodnevne brige jako slične našim – imaju prijatelje, brinu se o svojoj djeci i njihovom napretku u školi, brinu se o svom poslu i pokušavaju da zarade dovoljno novca kako bi preživjeli.



Iznad svega, posjeduju odličan smisao za humor i veoma je zabavno biti u njihovoj blizini.

Osobe koje sam ja upoznao nisu bili elita, nisu bili u uskom krugu vlasti, nisu živjeli u raskoši koja ih je odvajala od ostatka populacije poput zida i vrlo rijetko su imali kontakt sa strancima ili skoro nikad. Ali nisu bili ni iz osiromašenih sela.

Niko od njih nije donosio ključne odluke za zemlju, ali neki jesu bili zaduženi za implementiranje određenih odluka političara. Bili su više izvršioci nego vođe.

U većini slučajeva ljudi nisu jeli dobro, ali su barem imali redovne obroke. Njihova odjeća nije bila moderna, ali bila je adekvatna i većina je imala jedno posebno odijelo za pojavljivanje na paradama i drugim specijalnim događajima.

Nisu živjeli u vilama, ali ni u barakama siromašnih, već u prenatrpanim stanovima. Uvijek su imali vremena da stanu i popričaju međusobno i podijele po neki komadić informacije koja se ticala života van granica Severne Koreje.



Njihovi životi većini bi se učinili dosadnim. Dan im se sastojao iz mnoštva dnevnih rituala: Doručka u prenatrpanom stanu, odlaska na posao i generalno užasno napornih radnih dana. Imao sam utisak da su radili u znatno opuštenijem ritmu pošto su uvek imali vremena da popričaju sa kolegama – jednim dijelom kako bi stvorili bolju radnu sredinu ali i kako bi imali što veći broj prijatelja za slučaj da upadnu u nevolju.

Nakon posla ponekad su morali da prisustvuju političkom skupu. Kada sam upitao svoje kontakte o čemu se radilo na tim mitinzima, rekli su mi da se ne sjećaju. Prvo sam mislio da su mi na ljubazan način saopštili da me se to ne tiče, ali kada sam jednom prilikom prošao pored sličnog skupa na otvorenom nisam mogao da ne primjetim izgubljene poglede mase uprkos velikom naporu govornika da im zadrži pažnju.

Nakon svega toga slijedio im je povratak kući. Sećam se da mi je neko rekao da ljudi, kada je god to moguće, pješače do kuće kako bi izbjegli mučan javni prijevoz a pojedini su izbjegavali metro usljed bojazni od restrikcija struje.

Večeri su se uglavnom sastojale iz priče sa ostalim ukućanima i gledanja televizije. Ponekad bi čak bio i film na programu. Iako Sjeverna Koreja tokom mog boravka tamo, ali i znatno prije, nije snimila nijedan film ljudi su bez problema gledali filmove koji su se reprizirali i po nekoliko puta. Vrhunac večeri bile su žestoko montirane i iskrivljene internacionalne vijesti. Svi su ih gledali i potom me ispitivali o svemu što su vidjeli.



Iako nisu gladovali, njihova ishrana bila je prilično monotona. Svaki obrok sastojao se iz pirinča, povrća i neizbježnog začinjenog kupusa bez kojeg njihovo postojanje ne bi bilo moguće. Meso je bilo rijetkost.

Porodični odnosi bili su izuzetno tradicionalni. Moji kontakti pričali su o svojim roditeljima sa velikim poštovanjem ali ne i sa naklonošću i osjećajima.

Ekonomski problemi zemlje pogađali su sve. Iako su mnogi od mojih kontakata imali tuševe, većina njih nije mogla da se sjeti kada je iz tuša tekla topla voda.

Često su me pitali za lijekove kojih nije bilo dovoljno, ali znatno rjeđe nego za DVD-ove poznatih sapunica. One su prikazivale svijet o kakvom su samo mogli da sanjaju – svijet u kom ljudi jedu i luskuznim restoranima, imaju sopstvene automobile i žive u stanovima u kojima grijanje uvek radi. Jednom sam svom kontaktu pozajmio sve epizode serije „Očajnih kućanica“ da bi sutradan saznao da su ih sve odgledali tokom noći.

Njihove reakcije na propagandu koja im je svakodnevno bila servirana bile su različite. Nešto su ignorisali a nešto su i prihvatali, poput vjerovanja da je Sjeverna Koreja herojska zemlja koja se bori sa Amerikom.



Nisu bespogovorno vjerovali u to da su planine plesale od radosti kada je vođa rođen, ali su lošim ukusom smatrali moje pitanje u vezi sa tim – kvario sam im dobru priču.

Učeni su da mrze Ameriku, ali većina njih ipak to nije činila.

Možda zato što je Sjeverna Koreja toliko čudna i drugačija, život tamo katkad umije da vam pruži magične trenutke. Kada sam jednom prilikom izgrdio neke od svojih saradnika zbog kašnjenja na sastanak, rečeno mi je da su bili na skupu gde su pjevali pjesme u čast vođi. Malo sam ih zadirkivao zbog toga i što sam morao da ih čekam pa sam tražio da bi barem mogli da mi otpjevaju neku od tih pjesama, Bez ikakvog oklijevanja svi su ustali i u glas zapjevali sa osmijehom posebno namjenjenim za takve prilike. Nakon toga su se samo poklonili i sjeli kao da se ništa nije desilo. Taj trenutak ću zauvijek pamtiti i njegovati u mom sjećanju prenosi B92.