Studenti iz Wuhana: Sami sebi mjerimo temperaturu, kao da smo u "gradu duhova"

Broj zaraženih: 40.573
Broj umrlih: 910
Broj oporavljenih: 3.498

Četvero hrvatskih studenata evakuirano je iz Wuhana krajem januara i nalaze se u 14-dnevnoj karanteni na jugu Francuske. Mnogi njihovi kolege iz svih krajeva svijeta nisu imali toliko sreće i još žive u golemoj neizvjesnosti usred žarišta koronavirusa.

Svi studenti koji su nam se javili posljednjih dana kao da su se zavjetovali na šutnju i bili su vrlo oprezni s davanjem informacija. Kako vrijeme odmiče, panika u potpuno blokiranom gradu raste, a informacije dobivaju na kapaljku te kao da polako gube strpljenje, piše Jutarnji.hr

Izolirani

Indijka M. S., studentica kineskog jezika u Wuhanu, jedna je od 300-tinjak stranih studenata smještenih u dvije zgrade studentskog doma. Svako od njih posljednjih je desetak dana izoliran u svojoj sobi. Vrijeme krate gledajući filmove i serije, slušajući muziku i izmjenjujući informacije o koronavirusu koji je njihov ugodan studentskih život početkom ove godine pretvorio u pakao. Vlasti i univerzitet kratko su ih obavijestili o postojanju zaraze, dostavili im toplomjere, maske, sredstva za dezinfekciju i sada su prepušteni sami sebi.

"Rekli su nam da smo u karanteni, ali ne znamo ima li bolesnih među nama. Znam ljude iz kruga prijatelja koji su zaraženi, što je uistinu zastrašujuće", priča nam.

Najgore joj je kad gleda snimke oboljelih koji kolabiraju, ostaju bez zraka.

"Ne mogu izbaciti paniku iz glave. Svi mi koji smo ostali u domu nadamo se da će se za desetak situacija početi rješavati. U protivnom se bojim da ćemo ostati bez namirnica jer sve je obustavljeno", govori nam.

Privatni album

Kaže da je još sredinom siječnja putovala i već je tada nosila masku, ali nije ni slutila kakva joj opasnost prijeti. Sada je uvjerena da joj maska nije dovoljna zaštita.

"U početku su kineske vlasti samo sugerirale da ljudi ne putuju, ali bilo je to doba Kineske nove godine, kada su praznici i svi se posjećuju. Niko se toga nije pridržavao", prisjeća se.

Jedan se student nedavno domogao izvještaja namijenjenog isključivo vodstvu univerziteta, kaže.

"Doznali smo da su na fakultetu potvrđena 22 slučaja zaraze, uključujući čistače, profesore i njihove članove obitelji. To nisu službeni podaci. Sve je obavijeno velom tajne, što još više pojačava naš ionako golem strah i nesigurnost", govori nam oprezno.

Panika

M. volontira tako što dostavlja hranu svojim kolegama.

"To je jako stresno na dnevnoj bazi. Ne mogu zamisliti kako je Kinezima koji rade od 0 do 24 i pomažu svima kojima treba. Većina nas ima redovite napade panike. Gubimo nadu", iskrena je M., koja je imala priliku za evakuaciju prije desetak dana, ali ju nije iskoristila. Objašnjava da je, za razliku od evakuacija u ratu ili tokom prirodnih nepogoda, evakuacija iz žarišta epidemije puno opasnija.

"To je zdravstveni rizik za sve koji putuju. Mogla sam birati između 14-dnevne karantene u indijskoj bolnici ili ostanka u svojoj studentskoj sobi. Koji bi bio racionalan izbor? Sve su nas vodile emocije i bila sam zbunjena zbog najstrašnijih scenarija koji su mi se vrtjeli u glavi", govori nam kao da se pravda.

Objašnjava nam da su građani saznali da u Wuhanu postoji “neki neobično jak virus” 31. decembra, ali izvanredno je stanje nastupilo tek od sredine januara.

"Svjetska zdravstvena organizacija igrala je s nama igru ‘čekajte i gledajte’. A onda je 22. januara sve buknulo u svjetskim medijima i nastao je haos", kaže Indijka, koja WHO smatra djelomično odgovornim za epidemiju.

"Voljela bih da sam hrabra kao vojnik", zaključuje na kraju našeg razgovora zabrinuta mlada žena.

Kostarikanka P. početkom 2018. godine počela je studirati na univerzitetu u Wuhanu i nije ni sanjala da će dvije godine kasnije biti zarobljena u svojoj sobi u strahu od opasne zaraze.

Mlada djevojka zamolila nas je da joj ne otkrijemo identitet jer ima stipendiju i ne želi ju izgubiti.

Javila nam se iz sobe u kojoj samuje posljednjih dvadesetak dana. Kaže nam da je zdrava i da ju njezino sveučilište drži na sigurnom. No, zabrinuta je jer, unatoč svojevrsnoj karanteni u kojoj se nalazi, mora odlaziti po hranu i vodu. Kaže da je ponuda u supermarketu pri svakom dolasku sve manja.

Treći svijet

Ona nije uspjela izaći iz zemlje dok je većina stranih državljana otputovala, a sada je odlazak gotovo nemoguć jer su kontrole na granici sve strože.

"Jako je tužno da moja država nema novca da nas preveze kući avionom, a nitko nas u nekoj drugoj zemlji ne želi primiti u karantenu. Pomalo gubim nadu da će mi domovina pomoći. To je očito, nažalost, tako kad si rođen u zemlji Trećeg svijeta", razočarano nam govori.

U njenoj zgradi većinom su preostali studenti iz Afrike, Pakistana i Latinske Amerike, a trenutno ih je 30-ak.

Već sedmicama je svako od njih izoliran u svojoj sobi. Vlasti su im sugerirale da je zbog velike opasnosti od prenošenja opasne zaraze bolje da nemaju nikakav fizički kontakt među sobom, tako da isključivo razgovaraju preko mobitela.

Kaže da ju niko ne obilazi.

"Ljekari ne dolaze k nama, oni su u bolnicama. Sama si mjerim temperaturu dvaput dnevno i svaki put odahnem kad vidim da je sve u redu. Policija i medicinsko osoblje izlaze na teren samo ako se radi o izvanrednoj situaciji, odnosno ako netko umre. Ja nisam vidjela nikoga da umire na ulici, ali kako i bih kad su svi su zaključani u svojim kućama", priča nam.

Vlada dozvoljava samo rijetke izlaske po namirnice, a studentica pod punom spremom izlazi na ulicu. Trgovina u kojoj kupuje udaljena je dva kilometra od njenog smještaja, a prijevoza nema.

"Stavljam masku, rukavice i laboratorijske naočale. Pomalo izgledam kao lik iz nekog SF filma. Ulice su prazne, većina trgovina i banke su zatvorene, javnog prijevoza nema. Kao da smo u gradu duhova", govori nam zabrinuto.

Sa svakim danom sve je više preplašena jer je sve više slučajeva zaraze. Prema informacijama koje dobiva, nema dostatnog medicinskog osoblja, ali ni mjesta gdje se oboljeli mogu smjestiti.

Ostatak teksta čitajte na OVOM linku