Potraga za nestalima u Ukrajini: "Svaka duša zaslužuje mirno počivalište"

Aleksej ne pokazuje ni najmanji izraz lica. Čučnuvši i noseći rukavice, istresa vojnu uniformu koja je nekada pripadala jednom čovjeku. Jakna i pantalone još uvijek drže svoj oblik, ali unutra nema ničega samo zrak.

Aleksej vadi iznošen, umrljan komad papira iz jednog od džepova. "Andrej, Moskva", čita naglas. "Ovdje je napisan broj telefona. Dobro. Pomaže nam da pratimo njegovo porijeklo." Ko god da je bio, bio je ruski vojnik.

Aleksej i njegova grupa ukrajinskih volontera za potragu suočavaju se sa složenim, delikatnim zadatkom. Moraju identifikovati četiri tijela koja su pronašli na frontu u regiji Donbasa. "Ako bih trebao umrijeti, želio bih da me neko traži. Da me dovede kući", kaže Aleksej za The Guardian, koji donosi priču o potragu za nestalima u ratom zahvaćenoj Ukrajini.

Trending

Analiza IGES-a: Zašto su važni Grenland i cijeli Arktik?

Osim poruke, zahrđalog kaiša i para pocrnjelih čizama koje je mina djelimično raznijela, sve ostalo od čovjeka je nestalo. "Vlad, molim te", Aleksej dovikuje svom kolegi volonteru, koji prilazi sa malom bijelom pločom na koju markerom zapisuje izvučene informacije.

Aleksej navodi detalje, Vlad ih zapisuje, a treći volonter fotografiše dijelove posmrtnih ostataka vrijedne za identifikaciju, osvjetljavajući ih blicem. Za sada je identitet leša sveden na nekoliko raštrkanih riječi i karticu koja mu dodjeljuje broj. Broj poginulih vojnika koje je pronašla grupa za potragu sada je prešao 1.500.

Prije 3 dana

Od Bosne do Grenlanda | Satko Mujagić: 'Povratak svijeta 40-ih i 90-ih prošlog stoljeća'

Ostala tri tijela, nešto neoštećenija, također pripadaju ruskim vojnicima. Kutija Ibuprofena, naočale kojima nedostaje lijevo sočivo, kreditna kartica, tetovaža na leđima, prljava traka Svetog Đorđa – nostalgično simbolizirajući patriotizam "Majke Rusije" – otkrivaju njihovo porijeklo.

Ipak, sumnja uvijek igra ključnu ulogu. Stopala posljednjeg leša još uvijek su prekrivena čarapama ukrajinske vojske. Aleksej nešto šapuće svom partneru na ukrajinskom i razmjenjuju misli dok djelimično ne riješe zagonetku: "Da, on je Rus. Mora da je bio dio diverzantskog tima. Vjerovatno je okupirao vojnu bazu i obukao ih", kaže on.

Ponekad, ako nisu sigurni, napišu "nepoznato" kako bi se DNK testiranje moglo potkrijepiti daljnjim provjerama. Uobičajeno je da se i ruski i ukrajinski vojnici "maskiraju kako bi stekli prednost", kaže Aleksej.

Pronalaženje tijela s obje strane je uobičajeno na frontu. Posmrtni ostaci se gomilaju nakon bitke. "Prije identifikacije naš je posao očistiti perimetar borbenih dejstava - šume ili neplodno zemljište gdje se njihove i naše linije isprepliću. Prečešljavamo područje od prvog do posljednjeg drveta", objašnjava Aleksej

Njegovo najgore iskustvo bilo je u selu Kliščijivka, na istoku Ukrajine. "Nikada nisam vidio ništa slično. Toliko tijela razasutih posvuda. Mnogo sam vidio, ali nikad ovo. Cijela padina bila je prekrivena leševima. Nije bilo ni mjesta za nogu da se stane. Nagomilala su se tijela boraca iz 2022., 2023. i 2024. godine", priča on.

03.01.26. 08:00

Velika reorganizacija u vrhu Ukrajine: Zelenski mijenja ključne ljude, promjene u državnom vrhu

Grupa za potragu, Platzdarm, ide tamo gdje niko drugi ne ide, noseći tijela poginulih vojnika kilometrima ispod smrtonosne kupole koja obavija ratni front, a čuvaju je legije dronova. Takozvana zona smrti pokriva sve više i više teritorija, kaže Aleksej, i gotovo da nema sigurnih područja. Sada se oslanjaju na maglu za rad, jer ona donekle ometa vidljivost dronova. Gotovo sklapaju pakt sa izmaglicom, čekajući trenutak da uđu i pronađu tijela, kaže on.

Aleksej i njegov tim pohranjuju svoju tjeskobu i šok u duboki odjeljak svojih umova – onaj koji otvaraju samo kada su sami sa svojim mislima. To ih je održavalo. "Za mene je veoma važno da sve ove duše imaju posljednji dostojanstveni odmor. Da se njihove porodice mogu oprostiti na sahrani, izgovarajući riječi koje možda nikada nisu mogle izraziti u životu, i da mogu posjetiti sveto mjesto kako bi odali počast njihovom sjećanju", kaže Aleksej.

Aleksej je proveo više od dvije decenije kao "tragač tijela", počevši kao 20-godišnjak radeći nešto, kako kaže, za što je oduvijek osjećao dužnost. "Do 2014. godine posvetili smo se potrazi za onima koji su pali u Prvom i Drugom svjetskom ratu i žrtvama političke represije", prisjeća se. "Pronašli smo masovne grobnice u kojima su ljude strijeljali nacisti ili NKVD, tajna policija SSSR-a. Bili su to sovjetski, njemački i saveznički vojnici. Sahranili smo ih, slali njihove posmrtne ostatke pogrebnim društvima ili ih repatrirali ako bismo uspjeli kontaktirati njihove porodice. Vratili smo ih kući", kaže on.

Nije to lak zadatak, kaže Aleksej. "Veoma je bolno. Vidjeti uništenu sudbinu. Ljudsku sudbinu. Osjećate nešto prema mrtvima što nikada niste mislili da možete osjetiti. Teško je objasniti, a zavisi i od toga ko je preminuli – posebno ako ste vi taj koji ga pronađe nakon što je imao direktan kontakt sa njegovim roditeljima i poznavao put te osobe od početka do posljednjeg daha. Tuga prolazi kroz vas, jer postajete dio te porodice", navodi on.

Aleksej kaže da se on i njegov tim osjećaju kao veza između života i smrti: "Vi ste nosilac nesreće – strašne istine sa kojom će porodice morati živjeti zauvijek. Morat će shvatiti da više nikada neće vidjeti ili zagrliti osobu koja je otišla."

16.12.25. 12:49

Ukrajina predložila božićno primirje, Rusija to odbila: "Mi želimo..."

Ali tokom godina, Aleksej kaže da je uspio pronaći neku utjehu. "Čast nam je ako možemo vratiti nečijeg sina, muža, brata ili oca njihovoj porodici. To znači da se trud isplatio", tvrdi on. Nacionalnost nije bitna, kaže on, niti strana na kojoj su se borili. Bilo da su Ukrajinci ili Rusi, sve duše su iste.

Iznad svega, Aleksej brani važnost očuvanja njihove ljudskosti netaknutom, jer to je nešto što ratovi oduzimaju. "Rat me je naučio do koje mjere osoba može postati nečovjek. Nešto gore od životinje. Jer u ratu ljudski život ne vrijedi ništa. Rat pokazuje crno-bijelo, bez nijansi", kaže Aleksej.

"Možda sam previše sam glup. I ne razumijem to u potpunosti, ili ne želim. Ali dok ljudi ne shvate da smo svi stanovnici iste planete, ništa se neće promijeniti", dalje navodi i dodaje da njegov san je da „svemu dođe kraj. Za sve. Posljedice su strašne. Fizičke i psihičke rane će trajati zauvijek. I mnogi – previše njih – se nikada neće vratiti."