Marcus Halaby: Mladiću suđenje, Osami metak u čelo

Piše: Marcus Halaby (The League for the Fifth International)

Srbijansko hapšenje bosansko-srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića, odgovornog za masakr 8.100 bosanskih muslimana u Srebrenici u julu 1995., pozdravljeno je kao veliki dan za pravdu i međunarodno pravo. Sudit će mu se pred Međunarodnim tribunalom za zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u Haagu.

Samouslužna bajka

Kao i prethodno hapšenje i optužnice podignute protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i bivšeg predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića i ova će optužnica biti predstavljena u okviru one verzije istorije prema kojoj je “međunarodna zajednica”, nakon što nije uspjela spriječiti genocid u Bosni 1990-tih, započela sa misijom kažnjavanja vinovnika tog zločina.

UN-ova misija u Bosni je, ustvari, bila prvi posthladnoratovski vojni angažman, koja je kao opravdanje koristila “humanitarnu intervenciju”. Njene “pogreške”, obično pripisivane tobožnjim podjelama i neodlučnosti, od tada su korištene kako bi se opravdale još intenzivnije intervencije, na Kosovu, u Afganistanu, Iraku i – Libiji.

Ustvari, kao i mnogo onoga što nam naše vođe govore o bližoj istoriji, njihova lakomislenost, ako ne i naivni idealizam, nije ništa drugo do samouslužna bajka, namijenjena prikrivanju težnje za mnogo zemaljskijim stvarima i strateškim interesima. Zaštitne trupe Ujedinjenih nacija (UNPROFOR), ne samo da nisu spriječile genocid, već su pospješile etničke podjele u zemlju.

Saradnja sa realističnim nacionalistima - Holbrooke i Milošević

UNPROFOR nije spriječio nego omogućio genocid

Trupe UNPROFOR-a u takozvanim “zaštićenim zonama Ujedinjenih nacija” su, zapravo, provodile većinu svoga vremena u sprečavanju bosanske armije da probije smrtonosnu opsadu srpskih militanata. Sarajevo, Goražde, Tuzla i Bihać bili su neprestano granatirani i napadani, dok su Srebrenica i Žepa bez ikakvog otpora predane snagama koje su potom masakrirale i protjerale njihovu muslimansku populaciju.

Dok su liberalni mediji na čelu sa Guardianom glorifikovali “junačku malu Bosnu” i demonizirali Srbe, istinska vanjska politika velikih evropskih država (sa Johom Majorom na čelu britanske vlade) bosanski otpor genocidu i podjelama, smatrala je glupošću koja stoji na putu regionalne stabilnosti.

Prema njihovim pogledima, bosansko-muslimanski i srpski i hrvatski zagovarači ujedinjene multietničke Bosne su bili “nerealni” i moralo ih se naučiti pameti. U više navrata su političari i diplomati kao David Owen i lord Carrington prezentirali “mirovne planove” za Bosnu, sa gotovim i detaljnim mapama, koje su dijelile državu u razdvojene muslimanske, srpske i hrvatske enklave. Svakim napredovanjem srpskih nacionalističkih milicija, koje su značile silovanja, ubistva i masovna protjerivanja, mape bi bile prerađivane kako bi oslikavale novu realnost na terenu.

Nacionalisti su realisti?

Srpski šovinisti poput Mladića i Karadžića i, kasnije, njihove hrvatske kolege poput Mate Bobana su shvatili poruku: “etničko čišćenje” prolazi.

Ljudi kao što su Karadžić i Mladić jesu nacionalistički fanatici, koji su uzrokovali strahote kakve u Evropi nisu viđene od Drugog svjetskog rata, no za ljude poput izaslanika SAD-a Richarda Holbrookea su njihovi sponzori Milošević (i njegov hrvatski kolega Franjo Tuđman) bili “realisti”, ljudi “s kojima se moglo poslovati”.

Dvostruka mjerila imperijalista

“Međunarodna zajednica” – ime koje su sebi nadjenule imperijalističke sile, onda kada djeluju unisono – prema tome nisu kvalifikovane da sude Mladiću i kompaniji. Na stranu njihova skorije istorija agresivnih ratova i strahota počinjenih nad civilnim stanovništvom u Hadithi, Mahmudiyahu, Falluji i Abu Graibu u Iraku, ili provinciji Helmand u Afganistanu.

Na stranu, na trenutak, njihova selektivna osuda nasilja i kršenja ljudskih prava kada su počinjena od strane njihovih saveznika: Izraelsko izgladnjivanje i bombardovanje Gaze i Libana, bahreinska represija nad šiitskom većinom, ili indonezijska 24-godišnja okupacija Istočnog Timora.

Zločini u Abu Ghraibu

Ignorišimo, konačno i činjenicu da Ratko Mladić, bijeli Evropljanin, ima pravo na javno suđenje, dok Osama bin Laden dobija dva metka u glavu i tajnu sahranu u moru.

ICTY, skupa sa Međunarodnim kaznenim sudom, ili Međunarodnim sudom pravde, polaže pravo na univerzalnu jurisdikciju nad suđenjima ljudima koji su optuženi za kršenje ljudskih prava. Međutim, SAD, samoproklamovani svjetski policajac, tvrdoglavo odbija da se povinuje ovim ustanovama.

Američki republikanski senator Jesse Helms je čak ubijedio Kongres da u augustu 2002. usvoji „American Service-Members’ Protection Act”, kako bi američki građani, optuženi za “prljavi posao” okupacije Iraka i Afganistana, ne bi strahovali od hapšenja na stranom tlu za bilo koje zločine koje su počinili.

Nazvan “bombardovanje Haaga” ili “Akt invazije na Haag”, ovaj zakon ovlašćuje predsjednika da koristi “sva neophodna i pogodna sredstva” kako bi izdejstvovao njihovo oslobađanje.

Američki prezir prema “internacionalno pravu”, o kojem pridikuju drugima, dovoljno govori o svemu.