Ko je odgovoran za nuklearnu katastrofu u Japanu?

Piše: Patrick Martin (WSWS)

Kao posljedica zemljotresa i cunamija koji je devastirao sjeveroistočnu obalu Japana, četiri nuklearna postrojenja su pretrpjela ogromnu štetu. Moguće je da je u toku proces topljenja jezgre u svakoj od njih. Službeni broj poginulih je u srijedu ujutro 3.373, ali se očekuje da bi mogao narasti i na 10.000 žrtava.

Eksplozije su se dogodile u tri reaktora u kompleksu Fukushima. Na četvrtom reaktoru planula su dva velika požara u sistemu hlađenja u kojima se skladišti istrošeno nuklearno gorivo. Znatan procenat radioaktivnih čestica u zraku izmjeren je i u Tokiju, metropolitanskom području sa 20 miliona ljudi.

Japanski premijer je izjavio da se država susreće sa najgorom katastrofom od bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. I američki i internacionalni mediji koriste riječ „katastrofa“ kako bi opisali stanju u Japanu, ističući da bi japanski nuklearni kolaps po svojim dugoročnim posljedicama mogao prevazići i sam Černobil.

Nuklearne elektrane i posljedice

 U posebno „ohrabrujućem“ članku New York Times je podsjetio na studiju Brookhaven National Laboratory sa Long Islanda iz 1997, u kojoj su analizirane moguće posljedice nekontrolirane katastrofe, koja bi uključivala nestanak goriva u uređaju za hlađenje reaktora.

Prema pisanju Timesa, „Procjenjuje se da bi istog trena uslijedilo 100 trenutnih gubitaka života u krugu od 500 milja, kao i mogućih 138.000 žrtava. Studija je također ukazala da bi zemlja u krugu od 2170 milja bila zagađena, dok bi procjenjena šteta iznosila 546 milijardi dolara. Upravo je taj dio studije bio fokusiran na reaktore sa ključajućom vodom, koji dovode stanovništvo Japana u opasnost.“

Nebriga i neodgovornost

Zemljotres od 9 stepeni Richterove skale kod Sendaija, najgori koji je ikada pogodio Japan je prirodni fenomen, kao i plimski val koji je udario u obalu i izazvao neizbježne posljedice. Pa ipak, postojeći događaji u vezi sa nuklearkama su rezultat društvenih kretanja, a ne sudara tektonskih ploča. Još jednom je kapitalsitički sistem produkcije doveo svijet na granicu katastrofe, a korporativna vladajuća elita demonstrirala svoju potpunu nebrigu i neogovornost.

Kako je World Socialist Web Site istakao u tekstu „Implikacije Japanske katastrofe“, Japanska vladajuća elita je uložila velika sredstva u nuklearnu energiju kako bi smanjila ovisnost države o uvozu nafte, uprkos očiglednoj opasnosti lociranja više od 50 nuklearnih reaktora u zoni sa najčešćim podrhtavanjima tla na svijetu.

Sličan scenario širom svijeta

Ne radi se samo o japanskom fenomenu. Više od 40 godina se ponavljaju upozorenja o opasnostima vezanim za nuklearnu tehnologiju, kao i niz incidenata - Windscale, Fermi I, Three Mile Island, Černobil – koji su demonstrirali stvarne posljedice mogućih havarija za milione ljudi. Pa ipak, ništa ne može zaustaviti kapitalističke vladajuće elite širom svijeta da investiraju milijarde u nuklearne generatore.

U SAD postoji više desetina nuklearnih reaktora sa sličnim potencijalom izazivanja katastrofe kao u Fukushimi. Dva nuklearna kompleksa u Kaliforniji, Diablo Canyon i San Onofre su locirani u blizini  San Andreas Fault.

Jedan generator u Ohiu se 1986 pokvario zbog zemljotresa u blizini New Madrida, a još jedan reaktor u toj saveznoj državi je oštetio tornado.

Veliki broj postrojenja razmješten je u obalskim dijelovima Texasa, Lousiane, Alabame, Floride, Georgije i Sjeverne Karoline, dakle o područjima koje pogađaju veliki uragani.

Nuklearno postrojenje Waterford bilo je prisiljeno prijaviti „neuobičajene okolnosti“ i prestati s radom tokom uragana Katrina, iako leži sto milja od glavnog udara oluje u zaljevu Missisipija. Nuklearno postrojenje River Bend u blizini St. Francisvillea u Louisiani našlo se na udaru uragana Gustav.

Floridski Power & Light upravlja nuklearnim reaktorom Turkey Point u Zaljevu Biscayne južno od Miamija, području koje, prema navedenoj studiji „otrpilike svake dvije godine pogađaju tropske oluje i vjetrovi jačine uragana.“ Davne 1992, oko uragana Andrew prešlo je direktno preko postrojenja, uzrokujući veliku štetu i prekidanje napajanja energijom za pet dana. Da je kojim slučajem oluja onesposobila napajanje u slučaju nesreće, Turkey Point bi se našao u istoj situaciji kao danas Fukushima.

Nuklearna tehnologija i "teroristi"

Ni jedan od ovih podatka ne umanjuje entuzijazam Obamine administracije za nuklearnom energijom. Bez ikakvog znanja o eventualnim posljedicama trajuće katastrofe u Japanu, Sekretar za energetiku Steven Chu potvrdio je kongresnom podkomitetu obavezu SAD da omogući 39 milijardi dolara zajma za konstrukciju novih nuklearnih postrojenja. Ovo je uslijedilo tri decenije nakon Three Mile Islanda. Za to vrijeme je, valjda, moralo postati jasno da gradnju takvih reaktora treba zabraniti.

Nebriga u lociranju nuklearnih postrojenja je globalni fenomen.Turska gradi svoj Akkuyu Bay reaktor na trusnom području. Kina, uskoro četvrta na svijetu po broju nuklearnih generatora, trenuto gradi 27 postrojenja, iako je jedna od seizmički najaktivnijih država na svijetu.

Gusto naseljene zemlje Zapadne Evrope su pogotovo ovisne u nuklearnoj energiji. Vodeća je Francuska sa 58 postrojenja, Britanija sa 19, Njemačka sa 17, Švedska sa 10, malena belgija sa 7, Švicarska sa 5. Kanada ima 18 nuklearnih postrojenja, od kojih je 16 locirano u južnom Ontariju, gdje bi katastrofa rezultirala radioaktivnom kontaminacijom Velikih Jezera, svjetske najveće akumulacije slatke vode.

Mogućnost prirodne katastrofe, kao i opasnost za velike naseljene gradove, potpuno su ignorirani. Takve brige malo znače kada su u pitanju moćni korporativni i finansijski interesu, koji izvlače profite iz proizvodnje energije, kao imperijalsitičkim vladama koje nastoje osigurati zalihe energije u sve više kompetetivnom  globalnom okruženju.

Još od terorističkih napada 11. Septembra 2001, SAD i druge imperijalsitičke sile su upozoraval na povećanu opasnost od nuklearnog terorizma. Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice je u svom poznatom govoru podsjetila na „pečurkasti oblak“ ukoliko SAD odmah ne napadnu Irak i liše Saddama Huseina „oružja za masovno uništenje“.

Korporativna odgovornost za katastrofu u Fukushimi

Događaji u Japanu ukazuju da osnvna opasnost od nuklearne devastacije proizlazi iz djelovanja kapitalsitičkog ekonomskog sistema, a ne od terorista.

Zapravo je djelovanje Tokyo Electric Power (TEPCO), Toshibe i General Electrica dovelo do opasnosti da Japan danas bude izložen opasnosti zatrpavanja nuklearnim otpadom.

TEPCO je u Japanu ozloglašen po svojoj reputaciji zataškavanja sigurnosnih problema u nuklearnim reaktorima. Toshiba je izgradila Fukushimu prema nacrtu General Electrica, koji je, prema New York Timesu, bio reklamiran kao „jeftiniji i lakši za izgradnju – pored ostalog zbog korištenja manjih i jeftinijih struktura.“

Protekla decenija je donela katastrofu za katastrofom koju je proizveo kapitalistički sistem: kolonijalne ratove u Afganistanu i Iraku, uništenje New Orleansa u uraganu Katrini zbog neodržavanja nasipa, najveći finansijski kolaps u istoriji svijeta, guranje svijeta u ekonomsku recesiju, trovanje Meksičkog Zaljeva od strane British Petroleuma. Ni jedan korporativni upravni odbor ili kapitalistički političar nije odgovarao zbog ovih grozota.

Ovi događaji otkrivaju intrizičnu anarhiju kapitalističkog sistema i kriminalnu neodgovornost kapitalističke klase: neuspjeh u planiranju, neuspjeh u gradnji i održavanju najsonovnije socijalne infrastrukture, neuspjeh u uvođenju sigurnosnih regulacija. Rad svjetske radničke klase producirao je bogatstvo veće nego ikada u istoriji, a nema resursa kako bi se riješile osnovne društvene potrebe, budći da je sav ekonomski život subordiniran bogataškoj maniji vladajuće elite.

Radni ljudi moraju izvući neophodne zaključke iz katastrofa koje proizvodi globalizirani kapitalistički sistem produkcije. Ogromni ekonomski resursi modernog društva moraju se preoteti iz ruku finansijske aristokratije i staviti na raspolaganje cjelokupnoj populaciji. Racinalno plaaniranje mora zamijeniti anarhiju tržišta. Harmonični razvoj svjetske ekonomije mora zamijeniti sukob rivalskih nacionalnih država. To znači borbu za internacionalni socijalizam.