Gadhafi i Amerika: Od psa do tajnog saveznika

Piše:Bill Van Auken

Očajnički pokušaj režima pukovnika Muammara Gadhafija da u krvi uguši ustanak libijskih masa predstavlja još jedan brutalan i tragičan dokaz potpunog ideološkog bankrota arapskog nacionalizma. Još jednom je demonstrirana potpuna nesposobnost bilo kojeg dijela arapske buržoazije da shvati težnju masa cijelog regiona za istinskim oslobođenjem od imperijalističke dominacije i kapitalističke opresije.

Gadhafi – washingtonski faktor stabilnosti

Prije samo jednu deceniju, ustanak protiv Gadhafija bi u Washingtonu bio proslavljan kao trijumf nad „osovinom zla“, međutim, danas se Obama ne oglašava, a državna sekretarka Hillary Clinton tretira masivne masakre u Tripoliju, Benghaziju i širom države koja broji šest i po miliona ljudi, sa krajnjom obazrivošću. Tokom prošle decenije Gadhafija je Washington prihvatio kao faktora stabilnosti i garanta profita u regionu. Vrlo je značajno da je ustanak protiv Gadhafija prva etapa širenja revolucije na Bliskom istoku, koja je inicirala rasprodaje na Wall Streetu.

Politički put, koji je završio Gadhafijevim naređenjem zračnih udara na nenaoružane demonstrante i slanjem teško naoružanih plaćenika protiv vlastitog naroda, započeo je 1969, kada je predvodio vojni udar, kojim je, bez krvoprolića svrgnuta korumpirana i SAD-u subordinirana monarhija kralja Idrisa.

Dvadesetsedmogodišnji oficir Gadhafi, porijeklom siromašni beduin, pripadao je onoj generaciji čija su politička ubjeđenja kreirana pod utjecajem uspona Gamala Abdel Nassera u Egiptu, koji je na vlast došao sličnim državnim udarom i smjenom korumpiranog monarha u Egipatskoj revoluciji 1952. Nasserova nacionalizacija Sueckog kanala, njegovo odbacivanje zapadnog imperijalizma i njegov poziv na pan-arapsko jedinstvo moćno je odjeknulo u Libiji koja je patila pod italijanskom kolonijalnom dominacijom od 1911. do 1943., kada je doslovno polovina njene populacije bila masakrirana ili izgladnjivana do smrti od strane italijanskih fašista.

Uspon mladog pukovnika

Država proizašla iz kolonijalizma

Dok su moćni antiimperijalistički osjećaji libijskog naroda omogućili čvrstu bazu za podršku Gadhafijevom protjerivanju američke vojske iz njihove strateški bitne Wheelus Air Force i njegovoj nacionalizaciji američkih naftnih kompanija, nastojanja režima da stvori pan-arapske unije sa Egiptom, Sirijom i Tunisom nisu rezultirala nikakvim rezultatima.

Libija je, kao i sve države Bliskog istoka, proizašla iz kolonijalizma, bazirana na geografskim granicama i političkim konstrukcijama nametnutim da služe interesima imperijalizma, a ne naroda u regiji. Domaća buržoazija u usponu je, međutim, u svakoj od ovih država, bila odlučna da ove granice zadrži kao državne, odnosno temelje svoje klasne vladavine.

Gadhafijev režim bio je samo jedan od mnogih u svijetu koji su u istom vremenskom periodu preuzeli vlast, proglašavajući se revolucionarnim, zagovarajući „socijalizam“ kao svojevrsni brend u borbi protiv Izraela i imperijalizma SAD.

Slični režimi su bili Hafiz al-Assadom u Siriji, ili onaj Saddama Husseina u Iraku, koji su se uspeli do vlasti kao rezultat državnih udara baathističkih nacionalističkih pokreta kasnih 60-tih.

Socijalizam navodno, represija u suštini

Kao Nasser prije njih, svi su oni bili u prilici da eksploatiraju hladnoratovske tenzije između Washingotna i Moskve, kako bi se postigao minimum nezavisnosti i – posebno u slučaju Iraka i Libije – korištenje naftnog bogatstva države kako bi se sprovele reforme zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, stanogradnje, tj. sigurnog života za većinu stanovništva.

Iako je Gadhafi svoj režim proglasio „Socijalističkom Narodnom Libijskom Arapskom Džamahirijom“, baziranoj na „direktnoj demokratiji“, nastavio je sa svojom vladavinom putem nemilosrdne represije protiv svakog oblika političke opozicije i, posebno, svakog nezavisnog pokreta radničke klase. Štrajkovi su zabranjeni, a državni zatvori punjeni političkim zatvorenicima.

Na svjetskom planu je Gadhafi preuzeo ulogu najradikalnijeg tzv. „odbijača“ – onih koji se suprotstavljaju tzv. „mirovnim procesima“, promoviranima od strane Washingtona koji, prema tom shvatanju, nisu ništa drugo nego suzbijanje palestinske borbe, kako bi se Izraelu dale otvorene ruke da vodi rat i osigura hegemoniju američkog imperijalizma u regionu.

Gadhafi i bivši britanski premijer Blair

Protjerivanje Palestinaca

Dok je Gadhafijeva podrška Palestincima, u praktičnoj izvedbi, zapravo značila merkursko balansiranje između finansijske podrške PLO-u i masovnog protjerivanja palestinskih izbjeglica iz Libije, njegovo protivljenje dominaciji SAD u regionu i njegova podrška različitim nacionalističkim pokretima, priskrbljuje mu u Washingtonu status odmetnika.

Imperijalističko američko neprijateljstvo prema libijskom režimu dovelo je do vojnih napada pod administracijom Ronalda Regana, koji je Gadhafija prozvao „ludim psom Bliskog Istoka“. Još 1986., američka ratna mornarica je izvodila provokativne vojne manevre u blizini libijske obale, što je dovelo do obaranja libijskih aviona i potapanja libijskog broda pri čemu je poginulo 35 mornara. Ove vojne akcije bile su praćene velikim bombardovanjem Tripolija i Benghazija pri čemu je 60 Libijaca poginulo, a mnogi ranjeni. Među ubijenima je bila i Gadhafijeva usvojena kćerka, koja je bila tek dojenče.

Nisu u pitanju bile imperijalističke prijetnje koliko na prvom mjestu velike promjene na svjetskoj političkoj sceni te unutrašnje socijalne i političke kontradikcije u samoj Libiji, koje su doveli do Gadhafijevog napuštanja ranijih revolucionarnih pretenzija.

Povratak Amerikancima

Staljinističko-birokratska demontaža SSSR-a, okončala je mogućnost arapskih nacionalističkih režima da se služe sovjetskim utjecajem kao kontratežom dominaciji SAD. U Libiji je ovaj razvoj događaja doveo do pada cijena nafte i nastanka značajne unutrašnje opozicije kako bi se Gadhafijev režim oštro skrenuo udesno, odnosno nazad u kamp američkog imperijalizma.

Do kasnih 90-tih, kako je to opisao ondašnji pomoćnik američkog sekretara za bliskoistočna pitanja Martin Indyk, Gadhafi je zakucao na vrata Washingtona: „Predstavnici Libije su bili spremni da stave sve na stol. Govorili su da je Gadhafi shvatio... da se Libija i SAD susreću sa zajedničkom prijetnjom islamskog fundamentalizma.“

Protesti protiv Gadhafija u Turskoj

U tom kontekstu, rekli su, Libija bi mogla aktivno doprinositi kampanju protiv aAl-Qaede i okončala bi svaku podršku palestinskim „odbijačkim“ grupama, pomogla američka mirovna nastojanja na Bliskom Istoku i pomogla mirnom rješenju konflikta u Africi.

Obavještajno partnerstvo

Uoči terorističkih napada 11. septembra 2001., predložena alijansa je prihvaćena i to pretvaranjem Gadhafijeve tajne policije u odjeljenje američke Centralne obavještajne agencija (CIA-e).

Ovo je bilo kombinirano sa domaćim „reformama“ koje su uključivale ubrzane privatizacije i povratak velikih naftnih kompanija, internacionalnih banaka, trgovaca oružjem i drugih transnacionalnih korporacija u Libiju.

Rezultat je bio intenzivan rast društvene nejednakosti i korupcije u zemlji u kojoj 35 posto stanovništva živi u siromaštvu, a 30 posto su nezaposleni. Sadašnji ustanak je potaknut upravo ovakvom ekonomskom situacijom, imajući najveću podršku u redovima radničke klase i siromašnih.

Evolucija Gadhafija i njegovih savremenika u buržoaske nacionalističke režime na Bliskom Istoku i širom kolonijalnih i potlačenih zemalja, u dobroj mjeri ide u prilog teoriji permanentne revolucije. Ova teorija, koju je elaborirao Lav Trocki, bazirana je na tvrdnji da je u ovim državama, nacionalna buržoazija - pa čak ni njeni najradikalniji i naftom najbogatiji predstavnici - organski nesposobna da predvodi mase u prevalizaženju naslijeđa kolonijalne potčinjenosti i feudalne nazadnosti.

Njeni klasni interesi su vezani za imperijalizam  i stoga se boje prijetnje sopstvene radničke klase. Masakri koji se trenutno dešavaju u Libiji to nepobitno potvrđuju. Samo nezavisna borba radničke klase, bazirana na socijalističkom i internacionalnom programu, može pružiti izlaz iz ovakvog krvavog ćorsokaka.

Prijevod: Radiosarajevo.ba