Fotografija koja je uništila život Nede Soltani

U junu 2009. godine, u protestima na ulicama Teherana ubijena je jedna žena. Neda Agha-Soltan ubrzo je postala zaštitno lice iranskog anti-vladinog pokreta. Samo što lice na slikama koje su nošene ulicama i koje su preko interneta obišle svijet, nije bilo njeno, nego nastavnice na Univerzitetu Nede Soltani, koja je ispričala svoju neobičnu priču, piše Radio Slobodna Evropa.

Tog 21. juna 2009, u ranim jutarnjim satima otišla sam u svoj ured, otvorila e-mail na svom računaru i pronašla na Facebooku 67 "zahtjeva za prijateljstvo". Sljedećih nekoliko sati taj je broj porastao na 300. Nisam tada znala da su se moje ime i slika pojavili na web stranicama i u televizijskim emisijama diljem svijeta.

Studenti na mom Univerzitetu takođe su mirno protestvovali u kampusu, pa sam duže ostala na poslu. Iste večeri  još na fakultetu sam dobila e-mail od nekoga koga nisam znala.

U toj poruci sam pročitala da je dan ranije na ulicama Teherana ubijena djevojka koja se zove isto kao ja. Budući da nije bilo informacija o njoj, ta osoba je pokušavala, eliminacijom, pronaći njen profil na Facebook-u. I našao je mene.

Kad sam stigla kući, na telefonskoj sekretarici našla sam poruke kolega, studenata, prijatelja, rodbine koji su mi saopštavali: “Vidjeli smo te na CNN-u, Fox News, Farsi kanalu, iranskim televizijama...”

Fotografija s Facebooka

Svjetski su mediji preuzeli moju sliku s Facebook-a da bi ilustrirali priču o pogibiji Nede Agha-Soltan. Iako sam svima (a medju njima i mnogim stranim novinarima) koji su me “dodali” na listu svojih prijatelja objasnila da ja nisam osoba koja je poginula, iako su neki blogeri to prenijeli, reporteri su nastavili koristiti moju sliku.

Dobila sam i mnogo poruka mržnje. Ljudi su me optuživali da sam agent Islamske Republike koja je dobila prisup Facebook-u samo da bi ukaljala lice njihove heroine, simbola otpora.

Porodica Agha-Soltan objavila je njene autentične fotografije, 48 sati nakon tragedije, ali do tog vremena  moja fotografija je bila etablirana kao lice mučenice. Bilo je šokantno promatrati kako ljudi širom svijeta pale svijeće pored moje slike. Užas, kao da prisustvuješ sopstvenoj sahrani.

Kolika greška zbog samo jedne fotografije na Facebook-u!!

Naravno, znala sam da sam to mogla biti ja - mogla sam doživjeti sudbinu te jadne, nevine žene. Iranski režim bio je strašno pogođen cijelom međunarodnom hajkom oko Nede, pa su u roku od tri dana stigli i do moje kuće.

Htjeli su pronaći način na koji mogu, sa svojih ruku, oprati krv Nede Agha-Soltan, a moje ime i lik bili su samo dio slagalice koju su htjeli iskoristiti. Htjeli su objaviti kako Neda uopšte nije ubijena, nego je to dio anti-iranske propagande. Tražili su da potvrdim da moja fotografija nije uzeta s Facebook-a, nego da ju je izdala Evropska unija. Optužili su sve: EU, Veliku Britaniju, SAD..

Odbila sam sarađivati s njima. Odmah su se okrenuli protiv mene. Jedan od njih mi je rekao: “Ti nam kao pojedinac nisi interesantna, sigurnost naše domovine je u pitanju!”

Moja se situacija sve više komplicirala. Mnogi su prijatelji odlučili prekinuti kontakt sa mnom jer su se plašili da bi ih to moglo ugroziti. Među njima i moj dečko. Drugi prijatelji su dolazili i savjetovali: “Treba ti plan B!” Nisam ih slušala, bila sam tužna i uplašena. Naprosto nisam vjerovala da jedna fotografija može uništiti cijeli moj život.

Bijeg iz zemlje

Agenti su došli još jednom mojoj kući, pokupili su me bez da su mi dozvolili da nekoga povedem sa sobom. Optužili su me za izdaju zemlje i ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Osim toga proglasili su me agentom CIA-e, dajući mi da potpišem priznanje. Vrlo dobro sam znala da ove optužbe lako završe smrtnom kaznom. To je bilo surealno, kafkijansko iskustvo.

Sve se dogodilo u samo 12 dana. U manje od dvije sedmice, prošla sam put od nastavnice koja vodi prosječan život, do osobe koja mora pobjeći iz domovine.

Uz pomoć prijatelja i njihovih 11000 eura kojim su podmitili graničara na aerodromu, uspjela sam pobjeći iz Irana. Najprije sam otišla u Tursku, potom Grčku i napokon stigla u Njemačku. Tamo su me smjestili u izbjeglički kamp gdje sam čekala rješenje zahtjeva za azil.

Život izbjeglice najsličniji je sudbini lista na vjetru. Samo se njišeš u zraku bez osjećaja pripadnosti. Iščupan si iz korijena, a ne smiješ se vratiti tamo gdje pripadaš.

Krivica zapadnih medija

Kad pogledam unazad, najviše sam ljuta na zapadne medije. Koristili su moju fotografiju čak i kad su znali da ne pripada osobi koja je poginula. Svjesno su me izložili ekstremnim opasnostima.

Ja nikada više ne mogu biti osoba koja sam bila prije ovih događaja. Ja još uvijek patim od depresije, još uvijek imam noćne more. Ali, odlučila sam se boriti za novi, bolji život - kakav zaslužuje ljudsko biće. Optimista sam da će vrijeme učiniti svoje i da će moja situacija biti bolja.