Europa sprema potez koji će izazvati buru: Odbijene migrante planiraju slati u Afriku

0
Radiosarajevo.ba
Europa sprema potez koji će izazvati buru: Odbijene migrante planiraju slati u Afriku
Foto: EPA - EFE / Migranti u Njemačkoj

Njemačka i još četiri europske zemlje planiraju deportirati odbijene tražioce azila u centre za deportaciju u Ruandi. Ovo nije prvi pokušaj europskih država da smjeste izbjeglice izvan Europske unije.

Pravno su sporni, skupi i predmet žestokih rasprava. U Bruxellesu se već godinama vode polemike o uspostavljanju centara za deportaciju odbijenih tražilaca azila izvan Europske unije. Prethodni pokušaji više puta su propali zbog pravnih prepreka. Međutim, sada takozvana "Grupa pet", koju čine Grčka, Njemačka, Austrija, Danska i Nizozemska, očigledno vjeruje da je uspjela prevazići te prepreke.

Prema dostupnim izvještajima, odbijeni tražioci azila bit će deportirani u takozvane centre za povratak izvan Europske unije. Prva lokacija na kojoj bi takav centar za deportaciju mogao biti otvoren navodno je Ruanda.

Izraelski ministar odbrane zaprijetio: Spremni smo zauzeti nove teritorije u Gazi, Libanu i Siriji

Izraelski ministar odbrane zaprijetio: Spremni smo zauzeti nove teritorije u Gazi, Libanu i Siriji

Nekoliko pokušaja nije uspjelo

Pokušaji prepuštanja postupaka azila ili deportacija zemljama izvan Europske unije poduzimani su nekoliko puta tokom posljednjih godina. Nijedan od tih modela nije funkcionirao onako kako je planirano. Propadali su zbog pravnih prepreka, promjena vlasti ili izuzetno visokih troškova.

Među najpoznatijim presedanima su:

Orbanova verzija Ruande: Kako je Srbija postala odlagalište neželjenih izbjeglica

Orbanova verzija Ruande: Kako je Srbija postala odlagalište neželjenih izbjeglica

Britanski "model Ruande" (2022. – 2024.)

Za vrijeme konzervativne vlade Borisa Johnsona, čiju je politiku kasnije nastavio Rishi Sunak, Ujedinjeno Kraljevstvo željelo je trajno deportirati migrante koji su ilegalno ulazili u zemlju preko La Manchea u Ruandu, gdje bi prolazili postupak azila.

Međutim, britanski Vrhovni sud proglasio je taj plan nezakonitim jer nije bilo dokazano da je Ruanda sigurna treća zemlja. Postojao je i rizik da bi izbjeglice mogle biti deportirane u svoje zemlje porijekla, gdje bi se suočile s progonom.

Nakon pobjede laburista na izborima u julu 2024. godine, premijer Keir Starmer službeno je proglasio projekat "mrtvim i zakopanim".

Britanska vlada je prethodno uplatila oko 700 miliona funti novca poreskih obveznika u okviru sporazuma s Ruandom, a zauzvrat su u tu zemlju dobrovoljno preseljene ukupno četiri osobe.

Italijanski model s Albanijom (od 2024. godine)

Pod vodstvom desničarske nacionalističke premijerke Giorgie Meloni, Italija je sklopila sporazum s Albanijom o direktnom prebacivanju migranata presretnutih u Sredozemnom moru u centre kojima bi upravljala Italija na teritoriji Albanije.

Ti centri trebali su služiti za provođenje ubrzanih postupaka azila.

Međutim, odmah nakon otvaranja centara italijanski sudovi zaustavili su transfere. Sudije su obrazložile da se zemlje porijekla poput Bangladeša ili Egipta ne mogu automatski i u potpunosti klasificirati kao "sigurne" ako se određene grupe stanovništva u njima suočavaju s progonom.

Prvi migranti morali su se odmah vratiti u Italiju.

Italija sada jedan od kampova koristi isključivo kao centar za deportaciju muškaraca čiji su zahtjevi za azil pravosnažno odbijeni u Italiji.

Prema dostupnim podacima, od prenamjene centra u martu 2025. godine tamo je prebačeno svega oko 500 osoba. To je u oštrom kontrastu s procijenjenim ukupnim troškovima koji bi do 2028. godine trebali premašiti 670 miliona eura.

Jednostrane inicijative Danske (2021. – 2023.)

Danska je 2021. godine usvojila zakon kojim je omogućeno prebacivanje tražilaca azila u treće zemlje izvan Europske unije.

Copenhagen je intenzivno pregovarao s Ruandom o uspostavljanju vlastitog prihvatnog centra. Međutim, Europska komisija i organizacije za ljudska prava oštro su kritizirale ovu inicijativu.

Početkom 2023. godine danska vlada obustavila je pregovore s Ruandom, shvativši da je takav plan izuzetno teško provesti, kako s pravnog tako i s logističkog aspekta.

Od tada Danska pokušava realizirati ovaj koncept isključivo u saradnji s drugim državama članicama Evropske unije, kao što je slučaj s aktuelnom "Grupom pet".

Novi pravni okviri

Prema ranijem pravnom okviru Europske unije, deportacije u treće zemlje često su bile neuspješne jer su sudovi zahtijevali da migrant ima određenu ličnu vezu s tom zemljom. To je moglo podrazumijevati poznavanje jezika, rodbinske veze ili prethodni boravak na njenoj teritoriji.

Međutim, nova regulativa europskog prava o azilu omogućava i deportaciju osoba koje moraju napustiti zemlju u države koje nikada ranije nisu posjetile, pod uslovom da s tom trećom zemljom postoji odgovarajući sporazum.

Dodatnu osnovu za novi zajednički pokušaj predstavlja Uredba Europske unije o vraćanju, o kojoj je politički dogovor postignut u junu 2026. godine, a koju je odobrio i Europski parlament. Ipak, Vijeće je još uvijek treba formalno usvojiti.

Za razliku od ranijeg sistema, novi propis ima oblik uredbe Europske unije, a ne direktive. To znači da se direktno primjenjuje u svim državama članicama. Na taj način uredba prvi put uspostavlja jedinstven pravni okvir Europske unije za ovakve centre za povratak.

Prema novim planovima, postupak azila više se neće u cijelosti prepuštati zemljama izvan Europske unije, što je bio cilj koji nisu uspjele ostvariti ni Ujedinjeno Kraljevstvo ni Italija.

Umjesto toga, takozvani "centri za povratak" služili bi isključivo kao tranzitne stanice za osobe čiji su zahtjevi za azil već pravosnažno odbijeni. Njihovo finansiranje i kontrolu osiguravale bi države članice Europske unije.

Nedostatak nadzora i ogromni troškovi?

Zagovornici ovog modela nadaju se da će na taj način ukloniti osnovu za tužbe koje se odnose na ljudska prava i trajnu zaštitu prava na azil.

Međutim, kritičari, među kojima su Médecins Sans Frontières (Ljekari bez granica) i Amnesty International, upozoravaju na značajne rizike.

Oni izražavaju sumnju da se u takvim centrima može u potpunosti osigurati nezavisan nadzor, djelotvorna pravna pomoć i odgovarajuća medicinska zaštita. Također strahuju da bi treće zemlje i dalje mogle deportirati ljude u njihove nesigurne zemlje porijekla, bez odgovarajuće provjere njihovih slučajeva.

Osim toga, dosadašnja iskustva pokazuju da izgradnja i osiguranje ovakvih centara, kao i transport osoba obuhvaćenih deportacijama, često koštaju stotine miliona eura, dok se na kraju vrati tek mali broj ljudi.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije