Da li je Erdogan novi Ataturk?

Kolektivna ostavka turskog vojnog vrha koja se desila krajem prošle sedmice je bila vrlo dramatična, ali ne i iznenađujuća. Još davno je turska vojska izgubila ulogu 'jedinog zaštitnika' koju joj je dodijelio Kemal Ataturk i okrenula se premijeru Recepu Tayyipu Erdoganu, priređuje Radio Slobodna Evropa analizu The Wall Street Journala.

U svim normalnim demokratskim državama narod ima kontrolu nad vojskom tako da Turska više nije izuzetak u tom pogledu.

Vojni lideri i šefovi tri vojna sektora su podnijeli ostavku kao znak protesta zbog kontinuirane istrage ultranacionalističkih zavjernika. Oko 250 aktivnih i umirovljenih oficira, skupa sa akademicima, aktivistima i novinarima je upleteno u tzv.slučaj Ergenekon.

Uhapšeni oficiri su prozvani 'nepodobnim za promicanje' na ovosedmičnom sastanku Vojnog vijeća koji se održava dva puta godišnje. Nezadovoljni svojim položajem, četiri generala su najavila odlazak u prijevremenu mirovinu. Premijer Erdogan će sada morati oformiti novo vođstvo za drugu najjaču vojnu silu u NATO-u.

Ostavke su usljedile nakon dugoročnih napora premijera Erdogana da reformira turski politički sistem koji je formiran još u vrijeme Ataturka prije gotovo stotinu godina. Vojska je potpisala sadašnji Ustav 1982.godine, nakon državnog udara i od tada odbija priznati bilo kakav politički autoritet.

Modernizacija i demokratizacija

Da li će se Turska razviti u liberalnu demokratsku državu ili zamijeniti Ataturkove ideje novim autoritarnim modelom uveliko ovisi o premijeru Erdoganu koji je u junu dobio ogromnu većinu glasova i sada kontrolira sve važne institucije. Turska je uzor mnogim arapskim zemljama i pozitivan primjer bi stoga bio vrlo poželjan.

Iskustva iz proteklih osam i više godina pozivaju na oprezni optimizam.Erdogan se otrgnuo od islamističkog pokreta i uveo nekoliko neočekivano pozitivnih promjena u Turskoj. Fiskalna i prijateljska politika je pokrenula nacionalni preporod i povećala popularnost vladajuće Stranke prava i razvoja (AKP). Turska ekonomija je doživjela najveći porast u svijetu (oko 11 posto) u prvih nekoliko mjeseci tekuće godine.

Erdogan je pokušao ukolniti stigmu vezanu uz prakticiranje islama koja potiče iz vremena Ataturka. Vojska i sud, drugi ključni stub Ataturkove Turske su pokušali zaustaviti AKP i utjecati na biračko tijelo.

U proljeće 2007, generali su objavili prijeteću izjavu na svojoj web stranici, zahtijevajući prijevremene izbore. Od 1960. godine je vojska sprovela tri snažna i dva blaga državna udara, ako uzmemo u obzir i ovaj 'virtualni'.

Premijer Erdogan je odrastao u opasnoj istambulskoj četvrti i postao jedan od najutjecajnijih turskih lidera nakon Ataturka. Za to je bila potrebna hrabrost, karizma i politička britkost. Manje zadivljujuće Erdoganove osobine su njegova sposobnost da uvrijedi i napadi njegove vlade na medije koji su posebno uznemirujući.

Erdogan je modernizirao Tursku, ali da li će je demokratizirati je veliko pitanje. Mogao je umanjiti zabrinutost i biti popustljiviji u vojnoj čistici te pronaći kompromis koji je u skladu s pravima i pravnom zaštitom. Ataturkove ideje će se lakše preboljeti ukoliko budu zamijenjene prvom trajnom i izdržljivom demokracijom u islamskom svijetu.