Istraživanje o prostituciji u Hrvatskoj: Šta kaže javnost, a šta seksualne radnice

Veliko istraživanje o potražnji, odnosno navikama konzumenata seksualnih radnika u Hrvatskoj, koje je istovremeno provođeno u Hrvatskoj, Poljskoj, Holandiji i Švedskoj, pokazalo je da su susjedi Hrvati kao narod tolerantni prema ženama koje odluče prodavati svoje tijelo za novac, piše 100posto.hr.

Rezultati tako pokazuju kako je gotovo 80 posto ispitanika reklo da im seksualni rad, često zvan i prostitucija, nimalo ne smeta. Ipak, iako nemaju ništa protiv da se neko bavi tim "najstarijim zanatom na svijetu", većina ih ne bi koristila usluge, objašnjava Iva Jovičić, izvršna direktorica Udruge LET i jedna od koautorica istraživanja.

"Rezultati su nas iznenadili, naročito u svjetlu činjenice da je istarživanje pod nazivom "Potražnja za seksualnom eksploatacijom u Europi",rađeno samo dvije sedmice nakon ratifikacije Istanbulske konferencije, te deset dana nakon Uskrsa. Suprotno očekivanjima pokazalo se da ljudi u Hrvatskoj imaju visoku razinu empatije prema seksualnim radnicama, te da im oružaju podršku", kaže Jovičić za portal 100posto.hr, dodajući kako smo po rezultatima vrlo slični Poljskoj, koju se nerijetko percipira kao "najkatoličkiju" zemlju Europe.

Samo istraživanje rađeno je po vrlo zanimljivom ključu. Ispitano je 15 seksualnih radnica, trideset korisnika njihovih usluga, te trideset osoba iz sektora javne sigurnosti (policajci, suci...), političara i predstavnika nevladinih organizacija. Rezultati su vrlo interesantni.

Ustanovljeno je tako kako su svi seksualni radnici ženskog spola, uglavnom starosti od 41-50 godina, dok je druga najzastupljenija kategorija oni u dobi od 31 do 40 godina. Korisnici njihovih usluga su, kao što se i očekivalo, svi muškog spola, a većina ih je iste dobi kao i prodavačice ljubavi. No, tu prestaje svaka sličnost. Seksualne radnice u Zagrebu različite su, dolaze sa različitih krajeva te imaju različita životna iskustva. Tako ih je, od 15 ispitanih, samo četiri iz Zagreba, neke su doselile iz BiH ili Makedonije, a neke su ovdje završile još tokom rata kao izbjeglice.

Većina ih ima završenu srednju školu, dvije su studentice. Njih pet ima djecu, a od 15 ispitanih prostitutki dvije su priznale da su vjenčane ili žive u zajednici s partnerom. Za najveći dio njih prostitucija je jedini izvor prihoda, tek su tri rekle kako im pružanje seksualnih usluga omogućava dodatni prihod.

Istraživanje je pokazalo da se u posao uključuju iz različitih razloga. Neke su otvoreno rekle kako im je potreban novac za kupovinu droge, dok je u drugom slučaju žena primorana na prostituciju jer drugačije nije mogla financirati svoj smještaj nakon što je pobjegla od nasilnog partnera. U "ponudu" dolaze na različite načine, neke su nagovorili bliski prijatelji ili prijateljice koje su već u poslu, a bilo je i slučajeva da su kao seksualne radnice završile nakon javljanja na oglas nekoj manekenskoj agenciji.

Zašto politički korektno pišemo seksualne radnice, a ne prostitutke? Zato što je istraživanje pokazalo kako se percepcija javnosti drastično mijenja kada su ta dva pojma u pitanju.

 Tako su istraživači pitali korisnike seksualnih usluga koja im je prva asocijacija na svaki od termina. Za prostituciju su govorili pojmove "kurva, društveni tabu, najstariji zanat...", dok su termin seksualni rad opisivali kao '"egaliziranu i destigmatiziranu prostituciju, zaštitu, posao u kojem ne može svatko biti dobar". Drugim riječima, ispitanici su znatno manje stigmatizirali i uvredljivo doživljavali termin seksualni rad.

Zanimljivo je i razmišljanje seksualnih radnica o svojim klijentima. Većina ih doživljava kao licemjere koji preko dana zastupaju visoke moralne i obiteljske vrijednosti, a četiri seksualne radnice rekle su kako to pripisuju "generalnom licemjerju koje vlada na Balkanu". Mnoge od njih rekle su kako se radi o izuzetno teškom načinu zarade.

Istraživanje je pokazalo i da seksualne radnice žive u strahu. Najviše se boje nasilnih klijenata, onih koji im ne žele platiti, a boje se i svoje budućnosti jer strahuju da će, kada ostare, biti siromašne. Boje se, također, bolesti i zatvora, a jedna je rekla i kako joj je najveći strah da će je neko prepoznati. Također ih brine što nemaju zdravstveno osiguranje, pred liječnicima im je često neugodno priznati čime se bave, a podaci pokazuju i da ih gotovo trećina nema nikakvu vrstu zdravstvene sigurnosti.

Više pročitajte na sljedećem linku.