Mona Muratović: Ostavili su svoja časna zanimanja da bi se bavili politikom

Akademska glumica Mona Muratović, građanka je Sarajeva i majka. kao velikoj profesionalki u svom poslu, važno joj je da svako radi svoj posao za koji je školovan najčasnije i najposvećenije što moze, jer to jedino može dici zemlju iz pepela, goreg od onog 95. 

RadioSarajevo: Kako ocjenjujete dosadašnji tok kampanje: jesmo li blizu pravih lokalnih tema; kako se ponašaju stranke?

Muratović: Ako smo u svemu zadnji, barem smo prvi po broju političkih partija po glavi stanovnika, i broju političara po krvnom zrncu, koje tako rado prebrojavamo. Prošla sam Bosnom posljednjih dana i ne mogu izraziti količinu ogorčenja koje osjećam kada gledam milijarde plakata, novac koji je skršen u to besposličarenje i dokonost koja prethodi kampanjama. Lokalne teme su presmiješne, svi se bave temama koje su ašćarno bacanje pijeska u oči glasacima. Kao da ionako nismo dovoljno poniženi.

Šta zaista osjećam prema političkoj slici i generalno stanju u državi, čitatelji vaseg portala mogu saznati ako dođu pogledati moju predstavu koja igra i ove subote, dakle 22.9. u 22 u kafe klubu Gogo, Magacina kabare. Radi se o monodrami/mjuziklu ''Kći - rekvijem za državu'' u režiji Emira Kapetanovića, uz muziku Dine Šukala. Jako dugo smo radili na tome, Emir i ja smo svu svoju frustraciju stavili u tu predstavu. Na momente je dirljiva, ali je i duhovita, u stilu Magacin Kabarea. Mi vjerujemo da o ozbiljnim temama možeš govoriti na više nacina, jedan od njih je i komedija. Predstava sa publikom komunicira na više nivoa. Pri tom su sredstva koja koristimo potpuno savremena - rap, slam poezija, elektronska muzika, jazz, funk... jednom rjecju: o izborima i bh drustvu najradije govorim teatarskim jezikom.

RadioSarajevo: Šta očekujete od vlasti u svojoj lokalnoj zajednici?

Muratović: Očekujem puno, kao i svake godine kada obavljam svoju građansku dužnost, ali šta ću dobiti - ključno je pitanje. Normalan život sigurno neću, kao ni moje dijete. I onda se pitamo zašto nema beba, zašto su mladi ljudi tako očajni pa se odaju kriminalu, drogama ili odlaze. Penzioneri kopaju po smeću, a ljudi sa diplomama sjede kući u najproduktivnijim godinama svog života.

RadioSarajevo: Šta vam najviše smeta kad su u pitanju predizborne kampanje?

Muratović: Novac koji je potrošen u njih koji bi mogao tri autoputa sagraditi. A žali Bože prirode koja nikada neće reciklirati sav taj papir i plastiku. Smeta mi što te face iskaču sa svih strana, odakle god pogledam, iz friždera kada otvorim. Samo što mi još prozori nisu oblijepljeni plakatima.
Ali iskreno, najviše mi smeta što na tim plakatima, tv spotovima i lecima vidim hrpu ljudi koji su ostavili svoja časna zanimanja i posvetili se politici. Ja vjerujem u samo jedan spas ove drzave: da svako radi svoj posao za koji je školovan najčasnije i najposvećenije što moze. To jedino može dići zemlju iz pepela, goreg od onog '95.

Da nema nekolicine ozbiljnih i časnih kulturnih radnika koji su izašli i rekli  svoj stav, gotovo da ne bi bilo niti jednog pismenog, poštenog, argumentiranog političkog stava o stanju zemlje, naročito kada govorimo o kulturi. Vidite na koliko nivoa rascjepa i nelogičnosti mi zivimo?

RadioSarajevo: Nepristojno pitanje: Za koga (ne)ćete glasati?

Muratović: Klipovi koji kruže internetom o elementarnoj nepismenosti pojedinih kandidata nisu mi uopšte smiješni, štaviše, bacaju me u očaj. Dakle, znam da necu glasati za krkane, lopove i ljude dokazane inkompetencije. Vidite, i kada se ne miješaš u politiku, ona se tako jezivo miješa u tvoj život i posao.