Mistično turbe koje čuva mnoge tajne

Ukoliko ste se nekad prošetali Alejom ambasadora do Kozije ćuprije, pa se vraćali prema gradu putem koji vodi na tranzit, sigurno ste uočili neobično turbe. Navikli smo na postojanje turbeta širom Bosne i Hercegovine, ali se rijetki zapitaju otkud ona tu i ko su ljudi koji su tu sahranjeni.

Postanak šehidskih mezarja u Bosni i Hercegovini najčešće je vezan za vrijeme osvajanja Bosne od Osmanskog carstva. Ovo turbe, koje se nalazi na mjestu znanom kao Šehova Korija, udaljeno je oko jedan kilometar istočno od nekadašnje Isa-begove tekije.

Isa-begova tekija u Sarajevu bila je smještena u tjesnacu rijeke Miljacke, a nastala je oko 1461. godine. Tada je bila jedno od prvih središta vjerskog života u Bosni.

Mjesto gdje se nalazi ovo turbe naziva se Šehova Korija. Tu je nekada postojao drveni čardak koji je služio kao izletište  dervišima i kao ljetna tekija. Ponekad su na tom mjestu održavani i esnafski teferiči kušanme (KUŠANME), tj. proslave povodom proglašavanja šegrta za kalfe i kalfi za majstore. Nije poznato kada je ovaj čardak nastao, niti kada ga je nestalo.

Kada prilazite turbetu čini se kao sasvim običan mezar, ali kada mu pristupite, uočit ćete dva karakteristična nišana s turbanima. Nišani nemaju natpisa.

Haso Popara, bibliotekar koji vodi Fond rukopisa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, za portal Radiosarajevo.ba je rekao da se zna o čijim je mezarima riječ, te da se u biblioteci nalaze podaci o turbetu. Potražili smo knjigu nekadašnjeg profesora konzervatora Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, pisca, prevodioca i istaknutog kulturnog radnika Mehmeda Mujezinovića - "Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine" - u kojoj piše da su na ovom mezarju sahranjeni derviši mevlevijskog reda Sultan Ahmet i Abdul Mahmut.

„Na putu od Bentbaše prema Kozijoj ćupriji, iznad Šehove korije, na jednoj uzvišici s lijeve strane Miljacke, i danas se nalaze dva para karakterističnih nišana, s karakterističnim derviškim turbanima, bez natpisa. Sačuvani su samo uzglavni nišani na oba groba i imaju iste dimenzije (visina 80 cm i osnova 23X23 cm), istog su oblika, s turbanima mevlevijskog reda. Na površini oko grobova naziru se pod travom temelji turbeta“, piše Mujezinović.

Mujezinović još navodi da je jedan od ovih derviša napisao neko djelo na perzijskom jeziku, a sarajevski pjesnik Sebletija, koji je pisao na turskom jeziku, u jednom svom sastavu (nastalom oko 1662. godine) spominje i turbe dvojice derviša za koje kaže da se nalazilo iznad Šehove korije. Sebletija je prvi i spomenuo imena ovih derviša.

Historičar Velid Jerlagić potvrdio je za Radiosarajevo.ba da se pretpostavlja da su u turbetu sahranjeni pomenuti derviši.

"Nije poznato da li je turbe imalo drugu konstrukciju osim santrača, koje spominje Mujezinović, a koji su zapravo klesani kameni blokovi kojima se obrubljivao sam mezar", rekao je Jerlagić.

On je objasnio i da je trenutno turbe postavljeno u posljednjih nekoliko godina, da su na taj način pojedinci ogradili i zaštitili turbe, ali da za jedine podatke o turbetu možemo zahvaliti na radu i trudu Mehmeda Mujezinovića, koji je pronalazio dokumente i sidžile u kojima se spominje ovo mevlevijsko turbe, a potom ih i prevodio.

Sidžili su osmanske sudsko-notarske knjige u koje su kadije ili njihovi zamjenici zavodili sva dokumenta nastala kao rezultat njihove redovne sudske aktivnosti.

Tako je u sidižilu sarajevskog kadije od 25. šabana 1194. (27. august 1780) zabilježeno da je berber mula Salih, sin Jusufov, uvakufio jedan berberski dućan koji se nalazio kod Begove džamije u Sarajevu i odredio da se prihodi dućana troše na oporavak česme kod mevlevijskog turbeta.

Česma nažalost danas više nije u funkciji, a neke od ovih sidžila moguće je pronaći u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. 

"U tom velikom meandru Miljacke je okružena bogatom cvatnjom nekada stajala Šejhova zavija (ljetni derviški čardak), a i danas postoje Šejhovsko turbe, Šejhova pećina, i jedno malo vrelo, zvano Abu-Hajat (Voda života ili Vrelo neumrlosti). Vrelo je na jednostavan način obizdano ali ga sakriva gusto raslinje. Kamene kocke povezane su malterom i uklopljene u stranu brijega ostavljajući samo manji otvor pri dnu. Ovo tajnovito vrelo oduvijek su posjećivale Sarajlije vjerujući u ljekovitost vode. U životima derviša i sufija Isa-begove tekije vrelo Abu-Hajat imalo je posebno značenje jer nikada nije presušivalo. Na njemu su derviši uzimali abdest, narod nosio pitku vodu kućama, a okrijepiti su se mogli i musafiri (putnici) na Carigradskom drumu. Prije petnaestak godina na vrelu je neko napravio klupu, ali je kasnije ovo mjesto zapušteno", rekao je Jerlagić.

Na ogradi turbeta zakačeno je i nekoliko tespiha. Uz mezarja u bosanskohercegovačkoj tradiciji redovno se kod pojedinaca javljaju i neke obične radnje, kojima sama mezarja istovremeno postaju i dovišta. Takva vjerovanja su sastavni dio predaja. Vjerovalo se u tajne moći pokojnika, najčešće nekih svetih ljudi, koja se prenose i na njihov mezar. No, ovo turbe nije u narodu bilo poznato kao dovište.

Vjerovatno su pojedinci postavljali tespihe na ogradu mezarja kako bi se oni koji zijarete mezar njima mogli i poslužiti.

Podaci u arhivima govore o tome da je prema vremenu podizanja Isa-begova tekija bila temelj, a prema sadržaju usmjeritelj nastanka i razvitka grada.

A kada stanete kraj ovog turbeta, pred vama se tek otvara grad, od turbeta se pruža i jasan pogled na njegove zidine – na Bijelu tabiju. Zamišljate to vrijeme i vjerujete da je tako bilo, a tek ovakva ostavština svjedoči da je ona zaista takva i bila.