Dan kad je Sarajevo isplakalo 68 suza: Zaboraviti ne možemo

Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Na današnji dan, 5. februara 1994. godine počinjen je jedan od najstrašnijih zločina koje grad Sarajevo pamti u kojem je poginulo 68, a ranjene 144 osobe - masakr na pijaci Markale.

Kćerka jedne od žrtava ovog stravičnog masakra na Markalama, Amela Omanović, kroz suze govori za portal Radiosarajevo.ba o ovom danu i svojoj majci Mejri Orman.

“Ubili su je. To se mora jednim imenom nazvati - to je ubistvo nevinih ljudi. Nismo htjeli izaći iz grada, nismo htjeli da nas istjeraju iz naše kuće. Moja djeca svaki dan slušaju od mene šta se desilo taj dan. Moraju znati. Ovo se ne smije ni zanemariti ni zaboraviti.”

Amela dodaje da nije zadovoljna danas održanom komemoracijom, kao ni činjenicom da se žrtve spominju samo jedan dan u godini.

“Mislim da je malo vremena dato za ove silne žrtve. Nije pravedno da jedan park poklone dvojici ljudi, a 70 ljudi je na jednom zidu pijace koja se samo jedan dan isprazni i onda se sve ponovo vrati natrag kao da se ništa nije desilo”, govori Amela Omanović.

Nijaz Zahiragić, bivši vojnik i autor mnogih tekstova i knjiga o zbivanjima za vrijeme rata, cijeli rat je proveo u Sarajevu, te dodaje da je ogorčen svime što se desilo u proteklom ratu. On se danas prisjeća svoje poginule prijateljice na Markalama, Razije Junuzović. Razija je bila frizerka i prije i za vrijeme rata. Nijaz je pamti kao brižnu osobu:

“Za vrijeme rata nikome nije naplaćivala šišanje. Bila je divna osoba. Često sam svraćao kod nje, kao i mnogi moji sugrađani. Kad sam saznao da je poginula, to me mnogo pogodilo. Ove sve žrtve neka idu Europi i velikim silama na čast.”

Nijaz je rođeni Sarajlija i pamti vrijeme kada su svi građani Sarajeva živjeli u miru i slozi. Ratna stradanja opisuje kao “povampireni fašizam koji se, krajem 20. vijeka, okomio na Bosnu i Hercegovinu.”

Dodaje da vjeruje u rad institucija, te da će pravda biti zadovoljena.

“Najgori zločin je to što se negira sve što je bilo. Najveći zločin je nemati moralnog kodeksa. Bez pravde nema pomirenja. Najveća utjeha žrtvama može biti nada da će pravda biti zadovoljena”, govori nam Nijaz.

Za kraj poručuje: “Mladi ljudi treba da se školuju, obrazuju i da žive u suživotu. Mi treba da se ponosimo i Novakom Đokovićem i Edinom Džekom bez obzira na vjeru i naciju i da ne trujemo omladinu onim što je prošlo. Oprostiti moramo, ali zaboraviti ne možemo. Daj Bože da se to više nikome ne ponovi.”

Preživjeli, kao i rodbina i prijatelji poginulih danas su položili i cvijeće na spomenik na pijaci Markale.