578. rođendan naziva Zenica, 'grada jednostavnih, gostoprimivih i poštenih ljudi'

Zenica je grad u središtu Bosne i Hercegovine, kako mnogi vole reći njeno srce i žila kucavica. Ime grada Zenice se prvi put pominje na današnji dan, 20. marta 1436. godine. U pitanju je naziv senize, to upućuje da je današnji toponim Zenica zoonimskog porijekla (senize, sjenica, ptica sjenica), a što u ovome kraju nije rijedak slučaj. 

Za ima grada, doduše, vezuje se i bijeg posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače- Kotromanić i njene riječi: 'Osta moja Zenica', što je lokalna usmena predaja protumačila kao 'zjenico oka (moga)'. 

U zeničkom višestoljetnom kalendariju sretno su se doticale najrazličitije policivilizacijske cjeline i razmrvljenosti: bosanska patarenska hereza, islamsko kulturno i duhovno naslijeđe s džamijama, tekijama, bibliotekama, medresama i učenim alimima, pa franjevci, pravoslavlje, judaizam, usmena predaja, komunistički fundamentalizam, zenički zatvor, zeničko Bosansko narodno pozorište, rock i alternativni oblici kulture, zenički san o metropolistanu i zenički strah od virusa provincijalizma u sebi, talozi ratova, uloga ovoga grada u oslobodilačkom bosanskom ratu od 1992. do 1995. godine, trajna borba za opstanak. 

U putopisnom zapisu iz 1916. godine, Dragutin Lerman o ovome je gradu zapisao: "Ljudi su ovdje jednostavni, gostoprmivi i pošteni (...), gradić veoma jednostavno izgrađen, okružen brojnim vrtovima i zelenilom. Ljudi su veoma pristupačni." Ni nekoliko deceniija poslije se ništa nije promijenilo u vjerodostojnosti ovih riječi. 

Historija Zenice 

Urbani dio današnje Zenice formirao se kroz nekoliko specifičnih faza koje hronološki zahvataju vrijeme neolitske zajednice, ilirske gradine, rimskog municipija Bistua Nuova, najznačajnijeg nalaza (II-IV vijek) u kojem dominira monumentalna anokršćanska dvostruka bazilika, pored koje je u Evropi identificirana samo još jedna. Na Bilimišću su pronađeni tragovi antičkog naselja. U Putovićima i Tišini, gdje dominira villa rustica, terma, hram kao i niz drugih pratećih objekata.

Historija o srednjovjekovnoj Zenici 13. i 14. vijeka vrlo je nedostatna. Postoji tek jedna mala vijest iz 1244. godine vezana za povelju hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Prema do sada proučenim dokumentima, sadašnje ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine, a kasnije se Zenica spominje u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku republiku.

Padom Bosne 1463. godine pod osmansku upravu, Zenica gubi značaj jer je ostala izvan glavnih komunikacija, mada je prema jednom podatku s kraja XVII stoljeća tada imala oko 330 kuća, što ju je stavljalo u red bosanskih gradova srednje veličine. Osmanlije u Zenici formiraju nahiju Brod, a kasnije i Vrandučku kapetaniju, podižu se vjerski i privredni objekti, pa je u XVII stoljeću Zenica potpuno formirana kasaba. 

Međutim, 1697. godine u pohodu habsburškog princa Eugena Savojskog Zenica je potpuno spaljena (po predanju preživjele su samo tri kuće), veliki broj uglednih Zeničana je ubijen, a katoličko stanovništvo Zenice je napustilo grad zajedno s princom. Od ovog udarca Zenica će se dugo oporavljati.  U XVIII stoljeću u Zenicu se počinju doseljavati i Hrvati iz Dalmacije, ali i Jevreji – sefardi. 

U vrijeme vladavine Austro-Ugarske, grade se kapitalni objekti šireg društveno-ekonomskog značaja, koji će biti život, ali i sudbina Zenice. To su željeznička pruga od Bosanskog Broda do Zenice (1879.), Rudnik uglja (1880.), Fabrika papira (1885.), Željezara (1892.), Kazneni zavod (1886.), što će osim ostalog izazvati niz promjena i kvalitetnih i kvantitenih pomaka u razvoju grada.

Stvaranjem socijalističke Jugoslavije počinje jedan zaista buran period u historiji Zenice, tokom kojeg će Zenica značajno uvećati svoju površinu, broj stanovnika, urbanu fizionomiju grada, steći uvjete za veliki kulturni, prosvjetni, sportski i društveni razvoj. Zenica je po popisu iz 1948. imala 15,550 stanovnika (srez 35,390), a 1991. općina Zenica je imala 145,577 stanovnika.

Željezara Zenica je i dalje bila glavni simbol grada, a u ovom periodu usljed brojnih proširenja postala je i jedna od najvećih u Evropi. I ostala preduzeća su napredovala, a otvarana su i brojna druga, od kojih su neka imala veliki ugled i van Jugoslavije. Privredni uspjeh je doveo i do ogromnog porasta broja stanovnika, što je zahtijevalo nova ulaganja u gradsku infrastrukturu, izgradnju velikih stambenih blokova, proširenje i unapređenje komunalnog sistema, razvoj saobraćaja itd., što je pogodovalo stvaranju slike Zenice kao sivog radničkog grada.

U teškim vremenima za Bosnu i Hercegovinu, kakvi su bili od 1992. do 1995. u vrijeme agresije, veliki dio Zenice je oštećen. Poslije rata Zenica napreduje i postepeno se rješava etikete sivog, radničkog grada.

Zenica je u najburnijim danima svoje historije bila i ostala moderan, urban grad multikulturnih prepletenosti i međusobnih politradicijskih uvažavanja. Ona je danas grad koji je kolektivna slika i 'kardiogram' onih koji u njemu žive, samih Zeničana. 

Za sve druge goste, putnike namjernike, prijatelje iz Bosne i svijeta, Zenica je onakva kako se oni lično osjećaju u poslovnim i drugim susretima s onima koje je prije osamdeset dvije-tri godine Dragutin Lerman prepoznao kao 'veoma jednostavne, gostoprimive i poštene' ljude, kao i u susretima sa svim ovdašnjim živim monumentima dobrih običaja, rada, duha i kulture.