Kandidatski status BiH - euforija ili EUfora

Piše: Adnan Mahmutović

Jedna od najjednostavnijih definicija euforije kaže da ona označava subjektivno i privremeno bujno raspoloženje ili sreću. Karakteristika ovakvog stanja jeste da ono nema trajni karakter. Pojavi se naglo, ali isto tako naglo i nestane. Intenzitet ovakvog stanja je posebno evidentan u situaciji kada se euforično stanje kombinuje sa prethodnim stanjem bezizlaznosti i apatije. Kada dobijete „izgubljenu“ utakmicu u nekom sportskom takmičenju ili kada bez „štele“ konkurišete na javnom konkursu za državnu službu pa vas iznenada pozovu na intervju. U Bosni i Hercegovini trenutak euforije osjetio se nakon što je, gotovo petnaest mjeseci od općih izbora, postignut dogovor lidera političkih partija o uspostavljanju Vijeća ministara BiH. Da li pod utiskom takvog stanja ili ne, ubrzo iza toga uslijedile su i izjave nekih političara kojima se predviđa da će Bosna i Hercegovina do juna 2012. godine podnijeti aplikaciju, a sljedeće godine vjerovatno čekati odluku o kandidatskom statusu.

Propaganda ili ozbiljan potez?

Da li su ovakve izjave izraz jednog euforičnog stanja, politički pamflet – propaganda, ili one imaju realno utemeljenje i argumentaciju pitanje je za raspravu. U narednih nekoliko redaka razmotriti ćemo njihovu ozbiljnost.

Generalno rečeno, za nešto više od kratkotrajne euforije, odnosno za osjećaj trajnijeg raspoloženja i sreće potrebno je uskladiti želje sa mogućnostima. Odnosno potrebno je da želje odražavaju nivo realnih kapaciteta sa kojima se ističemo. Sa druge strane, poslije velikih očekivanja gotovo uvijek u pravilu dolaze velika razočarenja.

U prvim redovima ove analize važno je istaći da ne postoji formalno ograničenje za podnošenje zahtjeva za kandidatski status. Aplikacija za kandidatski status ili jednostavnije kraće pismo može se podnijeti već od momenta potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, odnosno kada država pokaže sposobnost u ispunjavanju obaveza koje iz njega proističu. U slučaju BiH kredibilnost ovakvog zahtjeva uslovljena je sa tri poznata zahtjeva: Zakon o sistemu državne pomoći, Zakon o popisu stanovništva, te postizanje kredibilnog napora u provođenju Odluke Suda za ljudska prava u predmetu "Sejdić-Finci".

Državna pomoć, popis, Sejdić-Finci

Ispunjavanje ovih uvjeta vjerovatno bi uticalo na pozitivan ishod odlučivanja u Vijeću EU tako da bi ono zadužilo Evropsku komisiju da izradi mišljenje o spremnosti države da ispuni kriterije za članstvo. U tu svrhu Evropska komisija, u pravilu, državi koja je podnijela zahtjev šalje upitnik koji je u slučaju Hrvatske brojao 4.560, Makedonije 1.922, Crne Gore 2.178, Srbije 2.483 pitanja. Pri tome, broj pitanja u prvobitno dostavljenom upitniku može biti povećan sa dodatnim pitanjima. Pitanja su obično na nekoliko stotina stranica, dok su odgovori na pitanja sadržani na nekoliko hiljada stranica (u slučaju Hrvatske i Srbije oko 7.000, dok je u slučajevima Crne Gore i Makedonije čak duplo više). Evropska komisija na osnovu odgovora na pitanja iz upitnika šalje ekspertski tim koji treba da izvrši evaluaciju dostavljenih odgovora te nakon toga izrađuje svoje mišljenje koje zajedno sa preporukom Vijeća Ministara (za opće poslove) sastavljenog od ministara vanjskih ili evropskih poslova zemalja članica predstavlja osnovu da Evropsko vijeće zemlji dodijeli kandidatski status.

Međutim, postavlja se pitanje šta činiti kada iz Brisela stigne upitnik Evropske komisije? Ima li naša država strategiju, plan, program ili bilo šta što bi olakšalo obavezu popunjavanja upitnika. Kada iz Brisela stigne upitnik, BiH će svoje želje suočiti sa svojim mogućnostima. Moglo bi se lahko desiti da „zapne“ već na prvim, tzv. rutinskim pitanjima. Na primjer: koliko ima stanovnika u BiH ili koja je dužina bosanskohercegovačke granice, što u ovom trenutku niko pouzdano ne zna.

A korupcija?

Zakon o državnoj pomoći nije uvjet sam za sebe. On je važan za ispunjavnje obaveza i funkcioniranje zemlje kada ona dobije status kandidata. Naime, sa dobijanjem kandidatskog statusa nastupa promjena modela upravljanja IPA fondovima (pred-pristupna novčana pomoć). Karakteristika zemlje kandidata je tzv. decentralizovano upravljanje koje podrazumjeva prijenos određenih ovlasti sa Delegacije Evropske komisije na vladu zemlje primaoca pomoći. U tom smislu, organ vlade zemlje kandidata zadužen za ugovaranje programa postaje odgovoran za dodjeljivanje ugovora, raspisivanje tendera i finansijsko-administrativno upravljanje projektima. Decentralizovano upravljanje zahtjeva obuku nekoliko stotina ljudi za poslove sa kojima se do sada nisu susretali jer treba uspostaviti čitav sistem protoka dokumentacije,  kontrole i finansijski tok.

Nadalje, svi državni službenici koji rade na poslovima vezanim za upotrebu budžetskih sredstava EU moraju da prođu posebnu provjeru od strane eksperata Revizorskog suda EU. Ovako stroga pravila su neophodna za smanjenje slučajeva korupcije i nenamjenskog trošenja sredstava EU, odnosno da bi se izgradile institucije koje će funkcionirati nezavisno od političkih i svakih drugih vidova uticaja i pritisaka koji mogu da dovedu u pitanje poštivanje postavljenih pravila.

Kada smo kod korupcije onda treba kazati još nešto. Upitnik koji je dobila Srbija sadržavao je 38 pitanja iz oblasti borbe protiv korupcije sa navođenjem opisa propisa u toj oblasti i mjera koje nadležne institucije treba da sprovode. Iako je zakon usvojen 2009. godine, odgovorne vlasti u BiH bi se u 2012. godini makar trebali zapitati kako, i šta radi, te koliko ima službenika u stalnom radnom odnosu Agencija za borbu protiv korupcije BiH.

Na kraju ne treba zaboraviti činjenicu da popunjavanje upitnika zahtjeva određene kapacitete u pogledu ljudskih resursa. U Crnoj Gori blizu 1.000 ljudi je bilo angažovano za potrebe popunjavanja upitnika: 780 službenika državne administracije, 50 ljudi u Ministarstvu za evropske integracije, 70 prevodilaca i više desetina lokalnih i stranih eksperata. Koliko će ljudi biti angažovano u BiH u ovom trenutku je teško reći, ali je izvjesno da će taj broj zavisiti od procjene u skladu sa brojem i vrstom pitanja sadržanim u upitniku.

Međutim, postojeći kapaciteti i realitet društveno-političkog trenutka u kojem suvereno dominiraju vladajuće nacionalne političke elite čiji lideri sebe doživljavaju kao apsolutne vladare BiH nimalo ne zrače optimizmom. Moglo bi se kazati da su nepostojanje političkog konsenzusa, vladavine prava, zatim prisutna korupcija, nepotizam ali i sve češće vaninstitucionalno odlučivanje glavni razlozi da iz sadašnjeg stanja euforije BH političari pređu u stanje EUforije koje nastaje onda kada im predstavnici Evropske unije saopšte da imaju “još koju godinu FORE” prije nego li Bosna i Hercegovina dobije status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.