Zlatko Zlaja Ivanišević: Krvavi metaforični horizonti

Radiosarajevo.ba
Zlatko Zlaja Ivanišević: Krvavi metaforični horizonti


Krvavi metaforični horizonti

Piše: Zlatko Zlaja Ivanišević za RadioSarajevo

Trošim jedno krasno kasno ljetno popodne lješkareći na kamenjaru nekih tridesetak kilometara od Pafosa i tridesetak metara od „Petra Tou Romiou“ iliti Afroditine stijene.

Znate ona, lijepa i zgodna, dobra k'o dobar dan; boginja ljubavi, plodnosti i ljepote, a mnogi tvrde i pjene. Nije mi samo jasno, kad je već pjene zašto nije i hladne pive, ne bi joj ništa falilo?! Bogami, da se mene konsultovalo, k'o što nije, obavljala bi ona još neke značajne funkcije... Nema veze, šta je tu je, a i nije moje da starim Grcima solim pamet.

Ako je vjerovati, rodila se baš na ovom mjestu; ispjenila iz krijesta dalekih predaka ovih valova što bahato lupaju o dobru staru stjenčugu i prikazala se smrtnicima u svoj svojoj ljepoti, davno jednom. A „jednom k'o nijednom“, znate pravilo! „E, moj Zlaja, u šta se ovo ti uvali?!“, kažem samom sebi. „Šta ćeš, veseo bio, ako ti se boginja sada prikaže, i to k'o od majke rođena, kako i priliči?!“

A svezala mi se neka jaka šuha da bi mogla, kunem vam se.Toliko jaka da refleksno uvlačim stomak i podižem jednu obrvu, kontate? Poza je majka! Ne znam samo kako da nastupim, šta da joj kažem a da ne ispadnem laufer (ako me ova moja „veteran vekerica“ u startu ne izda i ne rokne na prvi pogled). Istina, ono: „Fijuu! Mašala, mašala, svaka ćast! Ćestitam komśinice!“, ne zvuči ni tako loše, ali je nekako previše apstraktno, a i nije baš za reć jednoj boginji?

Možda ipak nešto malo konkretnije, mangupski odmjereno, svakako, nešto kao: "Hladna voda, ha, ljepotice? Hodi da te malo isfrotiram, eto si se sva naježila.“ Jok, glupo dibidus! E, stvarno ne znam šta ću?

Ustvari, znam! Ona će se meni prva obratiti i to na tečnom grčkom, ipak sam ja valjda neki gost ovdje. „Efprosdektos, Zlaja! Napokon! Znala sam da ćeš doći!“, sigurno će mjauknuti. Mačka mala, slatka je k'o med medeni, već je vidim! Pričaćemo o svemu i svačemu. Pitaću je, ali da ostane među nama, kako nastaju i kako nestaju božanstva, odakle i zašto dolaze i gdje i zašto odlaze, dobiju li spika puni izbjeglički status, tamo gdje zbrišu kad im ukinu mandat i oduzmu božanski imunitet, ili ih prvo strpaju u neki 'refugee camp', sabirni centar, logor... gdje li?

„Psssst, tiho, i valovi imaju uši, ne smiješ tako o bogovima. Pričaj mi o ljudima, ostavi nebesa nebeskima“, garant će reći. Kontam! Potpuno je razumijem, izbjeglički sindrom, misli da je uhode! Poštujem! Evo, o ljudima: „Zašto neki ljudi hoće biti bogovi i zašto im narod slijepo vjeruje i slijedi ih do sopstvenog uništenja?“ Joj, majko moja mila, pa šta ja ovo pričam!? Jesam li to skroz naskroz puk'o? Užas! Hej, čovječe, zar da ovako proćardam sudar s Afroditom?! Gdje je ona strast, gdje sam onaj stari ja?! Umjesto da je raspametim s par aforizama, da joj svežem mrmka i priuštim joj neslućene užitke! Fuj, Zlaja gadiš mi se!

Ma, znate šta ću vam reć'? Budala je ako mi se ikad i prikaže, eto!

Tamo, na horizontu, sve je spremno za veliki spektakl. Želim nesmetano uživati u njemu pa tjeram misli daleko, što dalje, ionako se do sad baš i nisu proslavile. „Idite nekud, ostavite me na miru! Nestanite! Razlaz! Voljno!“, komandujem. A misli, psi lutalice, ne jebu komande; vršljaju sjećanjem, onjuše i zapišaju i što treba i što ne treba pa tako i jednu staru školsku pismenu zadaću...

*

“Bezbroj puta sunce se pojavilo na horizontu da bi zašlo na horizontu preko puta horizonta na kome se pojavilo i na kome će se svakako ponovo pojaviti...”

Tako je, jedne već odavno davne gimnazijske godine, počela moja školska pismena zadaća naslovljena sa “Horizonti”. Zadaća je bila u direktnoj vezi sa velikom godišnjicom jednog velikog praznika svih naših tadašnjih velikih naroda i narodnosti, a koja je, vjerovali ili ne, te godine bila tačno godinu dana mlađa, starija i veća od velike prošlogodišnje godišnjice istog tog velikog praznika istih tih svih naših tadašnjih velikih...

Šalu na stranu i ruku na srce, nisam ja bio ni protiv velikih godišnjica niti protiv velikih praznika, a najmanje protiv naših tadašnjih, naprotiv. Bio sam protiv onih istih ovih, i tadašnjih i sadašnjih i vazdašnjih, ambicioznih kameleona; neuništive sorte “metaforičara” koji, valjda od pamtivjeka, zarad svog i samo svog interesa narodu pokazuju, otvaraju, otkrivaju itd. “nove horizonte”.

E, ne može! Sve mi diraj horizonte mi ne diraj! Tuđe neću svoje ne dam! Horizonti mi, horizonti vam, pa da vidimo!

I tako, snažno motivisan onom prastarom izrekom (za koju bih se skoro mogao zakleti da je moja), a koja kaže: “Metafora se metaforom izbija”, ugazim u mutne vode političke kritike. Nisam mogao ni sanjati da će nekoliko godina kasnije veliki, ogromni Dušan Makavejev, neprikosnoveni gospodar političke metafore, izjaviti: “Politička metafora je znak političke nemoći...” E jebiga, fakat logično, što jest - jest!

Elem, mlad, buntovan i po meštru Makavejevu nemoćan, izmetaforišem sve što se metaforisati dalo, naivno ignorišući činjenicu da su to još uvijek bila itekako “gutava”, ‘mal ne rekoh “vunena vremena”.

Srećom, šezdesetsedmaški mudro, moj dobri profesor spasio je od većih komplikacija i mene i bližu mi familiju, a boga mi i sebe. Bio je jedan od onih koji su neposredno prije “velikih događaja” skontali da su bubrezi itekako važan organ i da ih ne treba olako poturati pod uvijek spremne pendreke i vrećice s pijeskom uvijek budnih čuvara javnog i naročito ličnog mišljenja.

Izletio je iz “opasne igre” svjesno tiltujući na nivou “pasivni simpatizer ideje” i tako izbjegao nadolazeći epitet “šezdesetosmaš” i sve ono što je taj epitet sobom nosio. Ukratko: u roku završio, bez mrlje u dosijeu zaposlio, staru ljubav oženio, k'o dvije zlatne jabuke dobio i s ljubavlju ih odgajao, žestoko cugao kad je cugao i nikada, pa ni najpjaniji, o politici nije pričao...

Nekoliko dana nakon one školske pismene zadaće upitao me jesam li ja uopšte predao svoju školsku svesku, na šta sam ja odgovorio da jesam, a na šta je on, pred nekih tridesetak maloljetnih svjedoka, jasno i glasno zaključio kako je to “veoma čudno, jer je nigdje nema”. Hvala, prof!

E sad, kako se nikad ne zna šta donosi sutra (”eppur si muove” – ipak se okreće, to znamo, je li tako), a kako ja ne volim da ikome ostajem dužan niti da iko zbog mene strada, ovom prilikom izjavljujem: “Ja, dole nepotpisani, izjavljujem da nikada nisam predao svoju školsku pismenu svesku. Istu sam u slast pojeo i nemam pojma šta se dalje s njom dešavalo, osim što je sutradan smrdilo, ubij bože!” Eto, sada smo valjda kvit, prof!

Otada smo se, i vi i ja, besramno švalerali sa mnogim štićenicama vječnog bordela “Madam Vrijeme”. Za svaku novu mislili da je bolja od stare i da je baš to “ona prava” , a one sve bile iste. Da ne griješim duše, bile su posebne, multitalentovane: i kišne i sušne i bogate i kokuzne i jalove i rodne i vesele i tužne... kako kad i kako za koga. Nejse, bile pa prošle.

One velike godišnjice se više ne broje, oni veliki praznici više ne postoje, a oni naši nekadašnji veliki narodi i narodnosti u međuvremenu su, opijeni najnovijom spoznajom o svojoj posebnosti, sami sebi postali najveći, a za sve ostale skoro da i ne postoje. “Posebnost, sama po sebi, još nije vrijednost”, uzalud upozoravali učeni ljudi. “Začepite svoje žvaljave, učene, kosmopolitske gubice!”, složno povikali naši nekadašnji.

I još rekoše isto ono što i tuluški Pastijeri Barohu Davidu Nojmanu onomad, ljeta gospodnjeg 1330, dok su mu uništavali knjige, da njima savjeti učenih nisu potrebni. A onda još kamama i rafalima uglas zaurlali: “Od sada pa za vijeke vjekova! Ne može biti naš onaj ko nije Naš, a ko nije Naš nije naš i nikada neće biti Naš!”

Šta ćeš, narod k’o narod, lakovjeran. Povjerovao “metaforičarima”, a ovi mu brže bolje otkrili nove horizonte. Krvave, doduše, da krvaviji biti ne mogu! Ali, biće to sve dobro na kraju, siguran sam. Kažu: “Što je krvaviji horizont u sumrak to je vedrije sutra.” Samo da još prođe ova vječna noć i na konju smo. Ako bude konja, zar ne?!

*

Od najljepše ni traga ni glasa. I bolje!
Uživam u veličanstvenom, savršeno skladnom tangu smrti; u strastvenom, nijemom, vrišteće crvenom apiladu posljednjih hropcaca dana i prvih trudova noći, tamo na horizontu. Malo listam Mediteranski brevijar. Na jednoj od nekad označenih stranica piše:

„Olupine počivaju na dnu, najčešće nevidljive ili nepristupačne... Blago je katkad sačuvano na nekima od njih... Brod koji tone najprije izgubi pravac i sjenu, zatim zastavu ili jedro, pa kormilo, jarbol, manji ili veći dio trupa. Redoslijed nikad nije posve isti, svako je potonuće posebno. Brodski teret obično traje duže od sama broda, a balast i od broda i od tereta. Olupina polegne na bok ili kobilicu, ponekad i na ostatke palube, pramca ili krme. Položaj joj ovisi o havariji koja ju je zadesila.

S vremenom i sama postane dnom. Neki su dijelovi Mediterana nalik na goleme olupine, potonule u svoju prošlost.“


Moraću vas napustiti. Noć je zagrizla ružu; još koji tango-paso i to je to.
Mrak!
Laku noć.
Pozdrav, Z

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije