Žene rudari u BiH: Radimo metodama naših djedova

Foto: Agencija Anadolija

U Brezi, gradiću 30-tak kilometara udaljenom od Sarajeva, ljudi žive i umiru kao rudari. Ovo zanimanje se tako prenosi s koljena na koljeno, s generacije na generaciju... Do sada su ovaj posao, u kojem se zarađuje hljeb s devet kora, uglavnom radili muškarci. No, malo je poznato da ima i dosta hrabrih žena koje se bave ovim poslom.

„U Brezi sam se rodila. Ovo je rudarsko mjesto. Rudarski zanat se u mojoj porodici prenosi s koljena na koljeno. Otac je bio rudar, braća, pa tako i ja“, govori Sakiba Čović

Pored nešto manje od osam stotina muškaraca, u rudniku u Brezi radi i desetak žena. Ovog mjeseca rudari obilježavaju svoj dan. Tim povodom reporteri agencije Anadolija (AA) posjetili su ove bosanske heroine.

Prvoj generaciji rudarskih tehničarki pripada Sakiba Čović. Ona, također,svakodnevno silazi u jamu. Radi na poslovima uzorkovanja analize zraka, prašine i mjerenja temperature. Do penzije su joj preostale još tri godine. Za rudare tvrdi da su humani. Svi su, veli, kao jedan, kao braća... Tako su, sjeća se, prihvatili iprve žene koje su počele raditi u rudniku 1984. godine.

'Sretno!'

„Imamo kraće radno vrijeme. Dakle, uglavnom nismo osam sati vezane za jamu. To koliko vremena provedem u jami ovisi od posla. Nekada je to i osam sati, nekada četiri, pet“, priča Sakiba

„Nikada nismo imale nikakvih problema s kolegama. Nikada nisam razmišljala da promijenim posao. Srodila sam se s njima“, kazala je Sakiba za AA, te dodala da je svjesna opasnosti posla kojim se bavi: „Tradicionalni rudarski pozdrav 'Sretno' dovoljno govori kako opasne poslove obavljamo. Silazi se u jamu duboku i do 400 metara. Svaki posao nosi i dobre i loše strane, pa i ovaj.“

Pojašnjava da su ona i njene kolegice u rudnik došle veoma mlade i da su se lako uklopile. Ona je, također, istakla da su rudari uvijek spremni da im pomognu.

Dio žena u brezanskom rudniku svakodnevno radi u magacinu, a dio na analizama.

'U rudnik se ne ulaže'

„Nekada ima situacija kada fizički ne možemo odraditi neki posao. Ali, oni su uvijek uz nas, u svakoj situaciji. Nikada nismo doživjele to da nas omalovažavaju ili da se mi osjećamo manje vrijednim. Gledaju nas kao sestre“

Nesreće su dio svakodnevnice u rudniku. Sakiba je za AA otkrila da je njen mlađi brat stradao kao rudar.

„Svakodnevno si pod tim nekim pritiskom. Nesreće se događaju i vani, ali sam pojam jama nosi neki strah.“

Posebno, veli, jer se u rudnik malo ulaže: „Radimo metodama kojima su radili naši djedovi. U rudnik se ne ulaže.“

Priču završava rudarskim pozdravom „Sretno“. Njega koriste svi rudari. To je, kako na poručiše, više od pozdrava, jer je u njemu sadržana želja svih rudara – da živi napuste jamu.